Kad imaš nešto jako i strepiš od gubitka,
Dok ono (ma što bilo) radi zaobilazno;
Otkida se od tebe i kotrlja u prazno,
Odnoseći sa sobom i djelić tvoga bitka.

Kad bivaš tako opet trgnut glasom sirene,
Te živo srce stavljaš u rezbaren ciborij.
Osjetiš da je lažan stakleni sanatorij,
Pa samom sebi daješ izlaz iz karantene.

I pobolijevaš trpko, trudeći se to skriti,
Pomišljajuć na mnoge, što ti zavide vrlo.
A ne znajuć da sreća stavlja bodež pod grlo,
Jer putevi su Božji čudni i magloviti.

Gdje susnježica tanka sipi niz Galipolje,
Što živjelo je samo u nejasnomu pojmu,
Gubitnik se u tebi ne može oteti dojmu
Da BOLJE JE IMATI NIŠTA. Imati ništa je

bolje.

26. siječnja 2020., Flora Green