Dakle, sporednosti o kojima nekada ne vodimo dovoljno računa. Deset godina na FB ipak me naučilo koječemu u sferi društvenih odnosa. Tražeći jedan Frostov prepjev, vidim koliko su me beznadno gnjavile neke anonimne gospođe,prigovarajući mojoj prijevodnoj metodi i slobodi. Umjesto da im odgovorim kako je prepjev “pisanje nove pjesme istim riječima”, branila sam se od tih kritika, nastojeći zadržati ton i stil uljuđene polemike. uzalud. One su već odlučile kako im se ništa moje ne sviđa, te su na poziv da dadu svoja poetička rješenja nešto trućale bla bla bla, ne prihvativši izazov.
Kasnije, vrijeđali su me zbog političkih uvjerenja, zbog američke stipendije, zbog srpske poezije i islamske filozofije (koje volim), zbog nošenja šešira, zbog satiričnih replika, zbog “otkolindanog” pristupa hrvatskoj stvarnosti, ukratko: svega što čini mene i moju osobnost kao takvu. Zbilja mi je trebalo previše vremena da shvatim kako to rade ljudi BEZ osobnosti, bez integriteta, često oskudno ili uskotračno obrazovani, kojima ja samim svojim postojanjem predstavljam “crvenu krpu” u stvarnom i virtualnom prostoru. Naime, iz nekog razloga oni vjeruju da je to NJIHOV obećani prostor koji ja zakriljujem i zaposjedam, na njihovu imaginarnu štetu.
Danas bih bila pametnija. U pola rečenice eliminirala bih trolove i intrudere, iliti mutikaše i upadače, nevježe u poslu i netalentirane aspirante na poetski tron. Ne bih odgovarala, poučavala, dokazivala, niti bih se njihovim frustracijama i nedostatnostima bavila. Biti javna osoba nije uopće ugodno, još manje ako si i “školnički” nastrojen, pa stalno moraš nekome bistriti maglu u glavi. Ljudi se opiru učenju iz petnih žila, ustrajući na klišejima, predrasudama, animozitetima. Za trenutak pozornosti i boravka “u fokusu”, spremni su posegnuti za prostačkim riječnikom, obezvrjeđivanjem, izlijevanjem noćne posude po nečijoj glavi, što se kod nas pretvara u “herojski čin maloga čovjeka” prema omraženim “pametnjakovićima”.Javnost tome aplaudira ili se maliciozno kesi iz anonimnog prikrajka, zaštićena svojom beznačajnošću.
Osobenjaci bez pokrića, bezbrojni “neshvaćeni talenti”, kompilatori i kradljivci ideja harače virtualnim prostorom. Ne opraštaju sposobnost, darovitost i marljivost, kivni su na svaki osmijeh i dobru vibru, povećalom nam traže bore na licu i nabore na duši, u želji da dokažu kako smo “svi jednaki”. Na njihovu žalost, nismo i nikada nećemo biti. DUH PUŠE KUDA HOĆE, pa je neke prodahnuo i elevirao a neke zaobišao. Ambicija pak, “ošinula” je jedne i druge, pa to polje izložene kramarske robe i neprestani “vašar taštine” rade punom parom, u svim sezonama i svim društvenim uvjetima.
A zapravo, sve stane u jednu misao: Neki JESU, a drugi KAO DA JESU. I u tom nasta i razlika sva, zaključio bi mudri FROST.
radio gornji grad 
