U svom romanu Crno mlijeko, Elif Shafak govori o odnosu majčinstva i kreativnosti, o postporođajnoj depresiji, i koječemu još, ali tekst usprkos temi, nije turoban. Naprotiv, zabavan je i duhovit, uživala sam u čitanju, iako se, dvije godine poslije, najbolje sjećam detalja u kojem sam prepoznala ulomak vlastitog života. Elif Shafak govori o “haremu”, svojim unutrašnjim ženama kojih ima pet na broju, a pred kraj se pojavljuje i šesta, arhetip majke. Te žene su malene, opisuje kako su odjevene, čuje im glasove dok se prepiru i nadmudruju, svaka ima svoje hirove, zlovolje i svoje ime . Te minijaturne ženice, koje autoricu stalno prate i stalno gnjave, bile su mi zabavne, jer i ja imam svoje, što se ne bih usudila priznati da nije javno učinila poznata autorica, pa mislim, ako je mogla ona, valjda neću ni ja ispasti totalna luđakinja. Uostalom, ona ih ima šest, a ja samo tri.

Gospođica Lakoćemo uvijek je dobro raspoložena, ne može zakopčati traperice jer se opet udebljala, i vječito nešto glođe i žvače. Bez grižnje savjesti u ponoć otvori vrećicu čipsa, i u krevet donese zdjelicu napolitanki, ili sendvič sa šunkom i majonezom. Nije joj problem u deset uvečer umijesiti knedle ili skuhati špagete. Ta za sve ima vremena i nikad joj se nikamo ne žuri. Uvijek zna gdje je daljinski upravljač, a gdje omiljena knjiga, i ništa je ne može omesti u pronalaženju izgovora da si ugodi najviše što može. Omiljene fraze su joj: polako, ima vremena. Može to i sutra. Lako ćemo, nema problema.

Pametnjakovićka nosi naočale, usne su joj stisnute u crtu i o svemu ima svoje mišljenje. Ovisna je o knjigama, čita sve dnevne novine, obožava politiku, prezire površnost i improvizaciju, i točno zna kome što fali, kako se svijet okreće i zašto. Raspravljala bi i dokazivala, argumentirala i provocirala, satima bi visjela na fejsu da joj Generalica ne podvikne:”Dosta si dangubila! Pogledaj koliko je sati, i prihvati se posla!”

E, s Generalicom nema šale. Ta uvijek govori povišenim tonom, rečenice su joj kratke i svaka na kraju ima uskličnik. Nije jednom gospođici Lakoćemo iz ruke izbila čokoladu, a Pametnjakovićki zaklopila knjigu i ugasila svjetlo (“Ajmo, spavanje, kako ćeš ujutro ustati?!”). Uvijek se pojavi kad se druge dvije najbolje zabavljaju pa tupi o obavezama, rokovima, uskraćuje zadovoljstva u svrhu viših ciljeva. Kad ujutro pada kiša i najradije bih ostala u krevetu, smakne mi pokrivač i viče: “Ajmo, pokret, hodanje, a ne izvaljivanje!”

Smjenjuju se tako njih tri, Pametnjakovićka je stalno tu negdje, gospođica Lakoćemo imala je ozbiljne namjere da mi cijeli prosinac pretvori u praznik, ali Generlica je, kao i uvijek, sve dovela u red, jer ona je ta koja uvijek u svemu ima zadnju riječ. Istina je da se dnevno s njom prepirem, i da mi ide na živce neopisivo, ali da je nema, po cijele bih dane čitala i hrdala kekse. Kako god, pouzdana je, kad se preostale dvije nekamo zavuku i nema ih, Generalica je uvijek tu, uvijek budna i spremna komandirati. Na nju se zaista mogu osloniti! Ne znam kako Elif Shafak izlazi na kraj sa svojih šest dama, mene i od ove moje tri boli glava.