Pariška uspavanka

I dok mi smrdljiva kurva
puši u noćnoj pustoši pariškog
metroa, zatvaram oči i
zamišljam tebe, jedina
moja ženo, anđele paperjastih
vlasi, zamišljam tvoje riječi
nježne poput maestrala
nad dalekim morima,
zamišljam svijet od koga se
ne bježi, snove
bez znojava hropca
buđenja.
I čekam da priroda
konačno
obavi svoje, da se
obrišem i platim,
drolji čiju ću
starost
utapljati koracima na praznom keju
uz Seinu.
I ćutim kako je
odvratan Pariz u noći,
mračan i prepun
malih demona što
neumorno vrebaju
odlutale mornare,
nasukane pod kupolama
prošlosti.
Daleko su žali
na kojima sam
maštao
o Montmartreu i ribarskoj kuli na Budimu
kao najsjevernijim glosama
Mediterana.
Sve je tako daleko,
i tko zna
je li ovo Pariz, Budimpešta ili London,
osjećam jedino krezube desni,
nemoćne da dovrše
ovu tjeskobnu priču,
a nemam volje odrinuti proćelavu glavu
jadnice bez lica,
pa da se bez kajanja pomolim Tebi,
siguran da jesi,
Bože,
jer Te ovdje tako nema.