Večeramo sa Zdravkom, priča svoje viđenje situacije. Priznaje da ponekad ujutro ne zna što bi prvo učinio. Ili bi se ubio ili umio. Za prvo nema oružja, a za drugo nema vode. Pa ne učini ni jedno ni drugo.

Govori kako mu je dosta glumiti simbol sarajevskog otpora pred bjelosvjetskim moćnicima i borcima za ljudska prava i demokraciju.

On je prvi čovjek Soroseve fondacije u Sarajevu i jedan od najpopularnijih Sarajlija. Ne bori za demokraciju već za život. Poručuje neka ne dolaze oni koji pokušavaju umiriti i oprati svoju savjest i savjest svojih vlada i umanjiti odgovornost intelektualaca i država za stradavanje Sarajeva i Sarajlija. Pohvalno govori ponajviše o našim torbama i vitaminima, lijekovima, vegeti, kavi, salami, siru, rajčici u tubi, cigaretama i začinima koje smo donijeli.

Tako smo barem nekome pomogli. Sve ostalo ne ovisi o nama, a ni o Zdravku. Iznenadni nestanak struje ne uzbuđuje nikoga, osim službu osiguranja ministra Irfana Ljubijankića koji je sjedio za susjednim stolom. U trenutku su napravili živi zid oko njega. U Sarajevu nema struje, kafana ima svoj agregat, a i on više ne radi nego radi. Ovisi o količini i kvaliteti goriva. Ako ga ima. Na prozorima deke i plahte. Obavezno je zamračenje.

Odavno je prošlo 22 sata. Policijski sat je na snazi. Do Hike vode dva puta, jedan preko područja IV., a drugi V. policijske stanice. Ovako i onako će nas uhapsiti, ali Zdravko kaže da u V. policijskoj ujutro prije nego što te izbace iz zatvora daju kafu. Odluka je jednodušna: idemo preko teritorija V., zatvorit će nas i ovako i onako, ali popit ćemo kafu u 6 ujutro, prije nego što nas izbace. Kafa je kafa.

Svuda okolo mrki mrak, u meni strah i zebnja. Vozimo polako. Nakon nekoliko minuta ukazuje se svjetleća policijska „Stop“ palica.

Policajac traži dokumente. Glas više dječački nego odraslog muškarca uzima Zdravkove dokumente i čita naglas, gotovo slovkajući: „ZDRAVKO GREBO“. Taman je zaustio da još nešto pita, kad iza njega, nevidljiva osoba, skrivena u mraku, dubokim glasom, pomalo radosno kaže: „To je naš profesor“. Prilično nesigurno mladi policajac usmjeri baterijsku lampu dalje u unutrašnjoj automobila, kad dubok i pomalo grub glas, onaj isti, nevidljivi, skriven negdje u mraku, tvrdo i suho, zapovjedno kaže: „Ništa dalje ne pitaj. Puštaj, zar ne znaš da Profesor uvijek vozi naše!“

Tako te noći nismo popili kafu.

Ujutro Hiko zove u dnevni boravak. Na stolu vrela kafa, a on radosno pokazuje kroz omaleni prozor veliku srpsku zastavu s četiri „tocila“ – tek nekoliko stotina metara udaljenu.

„Znam ja kad su oni pijani i kad spavaju – dođem ja, dok je još mrak do njih, tamo je najbliža česma s pitkom vodom.“

A što im ne skineš i ukradeš zastavu?

„E, pa nisam lud, poslije ne bih više imao gdje ići po vodu i kako biste vi sada pili kafu?“

Zdravko iz tajnih zaliha vadi navipov vinjak. Tek nekoliko preostalih gutljaja na dnu, nestalo je zajedno s prvom jutarnjom kafom.