Nikola Gamilec: Zdravko Grebo – godina od smrti (Zapis)

Večeramo sa Zdravkom, priča svoje viđenje situacije. Priznaje da ponekad ujutro ne zna što bi prvo učinio. Ili bi se ubio ili umio. Za prvo nema oružja, a za drugo nema vode. Pa ne učini ni jedno ni drugo.
Govori kako mu je dosta glumiti simbol sarajevskog otpora pred bjelosvjetskim moćnicima i borcima za ljudska prava i demokraciju.
On je prvi čovjek Soroseve fondacije u Sarajevu i jedan od najpopularnijih Sarajlija. Ne bori za demokraciju već za život. Poručuje neka ne dolaze oni koji pokušavaju umiriti i oprati svoju savjest i savjest svojih vlada i umanjiti odgovornost intelektualaca i država za stradavanje Sarajeva i Sarajlija. Pohvalno govori ponajviše o našim torbama i vitaminima, lijekovima, vegeti, kavi, salami, siru, rajčici u tubi, cigaretama i začinima koje smo donijeli.
Tako smo barem nekome pomogli. Sve ostalo ne ovisi o nama, a ni o Zdravku. Iznenadni nestanak struje ne uzbuđuje nikoga, osim službu osiguranja ministra Irfana Ljubijankića koji je sjedio za susjednim stolom. U trenutku su napravili živi zid oko njega. U Sarajevu nema struje, kafana ima svoj agregat, a i on više ne radi nego radi. Ovisi o količini i kvaliteti goriva. Ako ga ima. Na prozorima deke i plahte. Obavezno je zamračenje.
Odavno je prošlo 22 sata. Policijski sat je na snazi. Do Hike vode dva puta, jedan preko područja IV., a drugi V. policijske stanice. Ovako i onako će nas uhapsiti, ali Zdravko kaže da u V. policijskoj ujutro prije nego što te izbace iz zatvora daju kafu. Odluka je jednodušna: idemo preko teritorija V., zatvorit će nas i ovako i onako, ali popit ćemo kafu u 6 ujutro, prije nego što nas izbace. Kafa je kafa.
Svuda okolo mrki mrak, u meni strah i zebnja. Vozimo polako. Nakon nekoliko minuta ukazuje se svjetleća policijska „Stop“ palica.
Policajac traži dokumente. Glas više dječački nego odraslog muškarca uzima Zdravkove dokumente i čita naglas, gotovo slovkajući: „ZDRAVKO GREBO“. Taman je zaustio da još nešto pita, kad iza njega, nevidljiva osoba, skrivena u mraku, dubokim glasom, pomalo radosno kaže: „To je naš profesor“. Prilično nesigurno mladi policajac usmjeri baterijsku lampu dalje u unutrašnjoj automobila, kad dubok i pomalo grub glas, onaj isti, nevidljivi, skriven negdje u mraku, tvrdo i suho, zapovjedno kaže: „Ništa dalje ne pitaj. Puštaj, zar ne znaš da Profesor uvijek vozi naše!“
Tako te noći nismo popili kafu.
Ujutro Hiko zove u dnevni boravak. Na stolu vrela kafa, a on radosno pokazuje kroz omaleni prozor veliku srpsku zastavu s četiri „tocila“ – tek nekoliko stotina metara udaljenu.
„Znam ja kad su oni pijani i kad spavaju – dođem ja, dok je još mrak do njih, tamo je najbliža česma s pitkom vodom.“
A što im ne skineš i ukradeš zastavu?
„E, pa nisam lud, poslije ne bih više imao gdje ići po vodu i kako biste vi sada pili kafu?“
Zdravko iz tajnih zaliha vadi navipov vinjak. Tek nekoliko preostalih gutljaja na dnu, nestalo je zajedno s prvom jutarnjom kafom.
(Zdravko Grebo (30. juli 1947. Mostar – 29. januar 2019. Sarajevo) bio je dugogodišnji redovni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Osnivač je Fondacije “Otvoreno društvo Bosna i Hercegovina”, a bio je i direktor Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije sarajevskog univerziteta, te šef Katedre za državno i međunarodno javno pravo na istom univerzitetu.
Osnivač je i Helsinškog parlamenta građana za Bosnu i Hercegovinu te autor šest knjiga i više od 150 naučnih i stručnih radova. Godine 1993. dobio je nagradu od Kluba rektora Europe “za mir i borbu protiv rasizma i ksenofobije”, medalju „Četiri slobode“ Rooseveltovog instituta za američke studije i više drugih nagrada u području mirotvorstva i ljudskih prava. Jedan od najistaknutijih antiratnih aktivista.
Predavao je na Centralno-europskom Univerzitetu u Budimpešti, Karlovom Univerzitetu u Pragu te drugim uglednim svjetskim sveučilištima.)