Slušaj ih kako ruže sve što o srcu zbori,
Kada kisela lica slušaju neku šansonu.
U zrakoprazan prostor dižu se u balonu,
A ruke su im suhe i prazni razgovori.

Promotri te što nisu podlegli snu niti strasti,
A prema “lirskoj vrsti” uimaju svoje rezerve.
Ti semantičko zrnje kljucaju iz konzerve,
U običnoj su zemlji zaboravili rasti.

Pjene se tako i viču, prkose i inate,
Tajno bi htjeli biti bardi i trubaduri.
U literarnu vječnost svima se strašno žuri,
I svima im je krivo što nisu valjali za te.

19. veljače 2020., Flora Green