Izložba je to koja sublimira čisti užitak. To se može provjeriti još tjedan dana (do 12. ožujka), ako požurite malo dalje od centra, gotovo na obod grada, u Dubravu.

Eno, u tamošnjoj galeriji ‘Vladimir Filakovac’ u prostoru Narodnog sveučilišta, 24. veljače otvorena je retrospektivna izložba karikatura, skica za kostime i scenu, lutaka, instalacija i filmova truvera i svestranog autora Tahira Mujičića.

Kad je već narodno u imenu toga prostora s knjižnicom, valja reći kako je na otvorenju rečeni narod navalio u velikom broju, iako je tek po otvorenju uslijedilo kušanje priloženih vina opremljenih posebnih etiketama uz to iscrtanih vještom rukom samog Mujičića.

Isti onaj iz naslova, spomenuti Tahir, za ovu priliku proglašen truverom, lirskim pjesnikom što je onomad u 12. i 13. stoljeću komponirao svoja djela na sjevernofrancuskom jeziku znanom kao langue d’oïl. Baš nasuprot uvriježenom nazivu ‘trubadur’ koji bijaše putujući pjesnik, pa i pjevač ljubavni što laude daruje ženama i ženskoj ljepoti.

Tahir je čisti truver i zato što njegovo ime dolazi iz turskog u značenju ‘čist’, iz arapskog također, uz to i ‘neporočan, nevin’, pa ti čitatelju vidi što ćeš i kako ćeš.

Izložba je otvorena pod nazivom ‘Besposlen pop i…’ ili ‘radosti teatralizacije (i karnevalizacije).

„Ovaj mi se posljednji naslov izložbe ipak čini najtočnijim. Prafzapraf, to su sljubljeni naslov i vapaj starčeka, koji pokušava zadnjim trzajima dokazati unukama kako nije u životu samo plandovao pišući efemernu književnost, već se od toga i odmarao crtuckajući i kreirajući još jedan paralelni iskrivljeni likovni svijet“, reći će autor.

U završnici govora, stisnut uz vrata dvorane s izlošcima, osjećajući pritisak nestrpljive publike, rečenoga naroda, autor Tahir Mujičić uspio je promucati još i ovo: „Mnogima od vas ovaj će moj likovni kabare biti otužan. Ali nije li i moj vršnjak, starčić časni don Quijote od Manche želio biti pod stare dane vitez?! Eto, zato sam i ja poželio ovu i ovakvu izložbu. Jer ako don Quijote može, zašto ne bi smio i Sancho Pansa? Uostalom, sve je to samo posel. Zato kupite nekaj!“

Prepuštajući se cunamiju publike koja hrli u dvoranu Tahir konstatira: „I tako uz pinku stida i zeru-mrve-teke kajanja opraštam se ovom izložbom kao grijesima mladosti i porodom od tmine od vlastite likovne scene na kojoj sam takionak bil svjesni autsajder i marginalček, ali koju sam ludo volio i navek se f nju rival. I to je tak“.

Izložbu je Tahir Mujičić, čiji je likovni postav smislio znameniti Ivica Kiš, podijelio u dojmljiv niz, cikluse svojih preokupacija: geg karikature (ciklus “Obješenjaka” – visećih ljudi in plezafcof); crno-bijele i kolor karikature (ili skice za lutke za negdašnji “MManipuli” kabare); skice za realizirane i nerealizirane kostimografije; skice za realizirane i nerealizirane lutke; lutke iz dječjih predstava koje su još na repertoaru; skice i lutka doktora Balthazara (lik koji je napravio za “Zagreb film” i serijal o “Dva izgubljena brata”); animirane filmove u kojima je bio koautor; dokumentarne filmove o likovnim umjetnicima u kojima je bio koautor; te raznorazne i glavoprazne pošalice i sprdnje, podmetaljke i fulirancije.

U katalog izložbe uvršten je i tekst Darka Glavana (šteta, bez naznake vremena nastanka), o ciklusu geg karikatura, o ‘obješenjacima’. „Taj je, zapravo serijal, ili ta saga, ili opus … nešto što je unutar Mujičićevih svjetova – svijet za sebe. Autentičan, autohton, autorski osebujan i originalan. Svijet koji, čini mi se, dosada na velikoj i bogatoj sceni hrvatske karikature još nije viđen. Jer što je apsolutno autorstvo nego stvaranje novih svjetova?!?, napisao je Glavan, dodajući da ih je u te nove svjetove upisao Tahir „koji kao da samo čekaju da ih netko prigrli i posvoji, te lansira u život“.

Padnite svi kolektivno u jedan zdrav, optimističan i urnebesan životni smijeh, zaključuje u svom tesktu Darko Glavan, a nama samo preostaje uživati u šarenom svijetu truvera i čistog autora Tahira Mujičića.

Enciklopedijski članak: Mujičić, Tahir, hrvatski književnik i kazališni djelatnik (Zagreb, 21. VII. 1947). Diplomirao komparativnu književnost i jugoslavistiku 1974. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Radio kao novinar, ravnatelj i umjetnički voditelj Zagrebačkoga kazališta mladih, osječkoga Dječjega kazališta i Zagrebačkoga kazališta lutaka. U suradnji s B. Senkerom utemeljio kazališnu družinu Malik Tintilinić (1971); suosnivač glumačke družine Histrion (1975). Dramske tekstove, koji su nekonvencionalnošću stekli veliku popularnost kod gledatelja, pisao je s B. Senkerom i N. Škrabom (O’Kaj, 1974; Novela od Stranca ili Firenze, stanotte sei gala, 1975; Priobalni triptih ili Domagojada, 1975; Kavana »Torso«, 1978; Hist(o/e)rijada, 1983; Trenk iliti Divji baron, 1985., i dr.), s B. Senkerom (Fric i pjevačica, 1993; Požar vlasti ili Gorite li hrvatski, 1994., i dr.) i samostalno (Cactus Story, 1985; Gradovanje, 1986., i dr.). S I. Mrduljašem utemeljio je Lutkarski erotsko-sadistički cabaret MManipuli (1985–88), za koji su zajednički pisali tekstove i režirali. Osim scenskih djela piše kazališne kritike, eseje, scenarije i pjesme (Kokot u vinu, 1994; Irski Iranec i iranski Irec: svehrvatska pjesmarica, 2000; Zvonjelice für Cvite: /sonetna kapunjera/, 2004; Primopredaja ili Divljim Tahiristanom, 2004; Vlaška 99, 2009., i dr.). Objavio je i roman Budi Hamlet, pane Hamlete! (2012).