Najzad kad je starac
Rekao da je šuma njegova
I stijene i mahovina
I da je javor on zasadio
I kolibu on da je sagradio

Ista koliba pred kojom sjedim
i iskašljavam svoje srce po bokvicama

«Vidio sam te da dolaziš
ovamo često», rekao je starac
I tada mi je došlo da je bio
Potpuno u pravu
«Prodat ću ti ako to želiš?»
I štapom je lupio po vratima kolibe

Jesu li se šumska stvorenja razbježala
Pod jekom njegova zamaha?
Nismo vidjeli nijedno
Samo smo stajali
Četiri od hoda ranjena stopala

«Ako bi mogao čekati do jeseni», rekla sam
– «Tada ću možda imati čime
Da ti platim»
Pomislila sam da bi moja majka
sigurno rekla da nisam
Sva svoja:
«Kupuješ šumu, javor, i stijene,
a kraj je svijeta, kraj!»

Starac je gledao u mene
Iz njegovih očiju račvale su se drače
Što su se dizale ispod posljednjeg mraza
«Ne brini», rekao je – «Sve šume su tvoje»

Iz sjene kolibe posegnuo je sjeveru
Grane javora otvarale su mu prolaze
Koje nisam mogla da izbrojim
Ali učinilo mi se da sam u jednom
Čula bjelinu koja dolistava
U moje ruke