Zamislite sada veliku dvoranu, kao što sam je ja zamislio. Dvorana je pod zemljom, to znam. Duga je i prazna. Nema pilastara. Visoka je recimo 5-6 metara, dakle jest visoka, ali ne kao crkva. Rasvijetljena je, prigušeno. U njenoj tmini tinjaju Irlichteri, lebdeća svjetla. To nisu svijeće koje lebde, to nije nikakav nositelj svjetla, to su naprosto lebdeća svjetla. U dnu s lijeve strane čovjek je svojih osamdesetak godina, u nekakvoj dugoj odori, ne kao jezuiti, a opet nema ni kaput: ima nešto na sebi što je kao obredno ruho. Čovjek lebdi ispred trona. I, nečega što je kao kovčeg. Mislim da su ispod njega stepenice. Znam im broj. S desne strane je mlađi je čovjek u istom takvom ruhu. Njih dva razgovaraju nekim starogermanskim jezikom, ali ja znam što pričaju: tema je smjena straže/predaja straže. Starac predaje mladom čovjeku nadzor, očito nadzor nad Svijetom. Obje prilike kao su ponad tla. Usred prostorije lebde stupovi cvjetnih kapitela čiji broj ovdje ne mogu spominjati. Ponad njih vitke su, visoke upaljene bijele svijeće. Ta dva čovjeka lebdeći kreću jedan prema drugome. Mladi čovjek preuzima mjesto starijega. U trenutku susreta na pola prostorije rotirajući izvode kratak, decidiran ritual. Cijeli je zrak ispunjen nekim prozirnim entitetima sličnim onome što vidimo kad na plaži gledamo u blještavilo neba pa s jednog kraja vidokruga prema drugom krene neka prozirna aglutinacija. U jednom času kao da se kroz tamu vidi da su zidovi zapravo beskrajni redovi što se gube u nedogled i da u njima sjede distingvirani, ozbiljni ljudi. Ima nešto ritmično u njihovom disanju i neki šum u njihovom izdisaju. To se događa u trenu rotacije: cijeli prostor se rastvara i umnaža beskrajno u svim smjerovima: dvorana postaje samo prostor u kojemu te dvije figure mijenjaju mjesta a na sve strane i gore i dolje šire se beskonačni redovi uzvanika.

* * *

Cijeloga života pišemo, ako pišemo, o nekoliko motiva. Nakon što sam napisao priču “Oblik zvuka”, kako to kod mene biva, na slijedećem nivou spirale štošta mi se počelo ukazivati, tumačiti i širiti: najprije, sasvim mi je postalo jasno da su dva čovjeka zrcala postavljena jedno nasuprot drugog; u njima se u beskonačnost zrcali onaj drugi. To je motiv mise en abyme: baroku drag, izvorno heraldički motiv čije je doslovno značenje placed into abyss.

A onda, tu je i prikriven motiv duše svijeta; izvorno antička misao, ili izmišljotina, u koju je vjerovao Schiller, u koju je vjerovao Goethe, a vjerojatno i Shakespeare: Borges o potonjem piše:

“Shakespeare na taj način započinje sonet: Ni moj vlastiti strah, ni proročka duša širokog svijeta koji sanjaju o stvarima koje dolaze … i što slijedi. Ovdje je eksperiment presudan. Ako je fraza proročke duše svijeta metafora, to je samo verbalna nepromišljenost ili puka generalizacija onoga tko ju je napisao; ako nije, ako je pjesnik doista vjerovao u osobnost javne i ukupne duše ovoga svijeta, onda je već poetičan.”

Ako Faust ima smisla, Goethe je morao upoznati Vraga, kraće kazano.

Napokon, možda najveće otkriće bili su mi korovi ozbiljnih ljudi u crnom i bijelom. Nagađao sam tko su, no tijekom jednog obreda postalo mi je sasvim jasan specifičan njihov identitet: riječ je o majstorima iz davnina.

Njima u spomen je i naslovna ilustracija Igora CC Kelčeca.