Scena: Gimnastička dvorana s velikim staklenim vratima. Po njoj su razmještene razne sprave i utezi za gimnastiku. Uza zid švedske ljestve. U sredini je velika knjiga u natprirodnoj veličini u kojoj žive žohari.
Zvučna kulisa: Jak fijuk vjetra

Svećenik (neobrijan), 12 žohara (Šest muških i šest ženskih. Neki spavaju na rasklopljenoj knjizi, a drugi sjede ili leže okolo po dvorani)
dvojica higijenskih službenika za deratizaciju ili slično.

Svećenik (Šireći ruke): Nitko nek ne otvara vrata. Bura je. Ako vas dohvati mogla bi vas uzvitlati poput perja. Neki bi od vas odletjeli možda čak do Amerike, ili ipak, samo do Trsta. Kako bilo, ostajte ovdje, u sirotoj ali ipak sigurnoj domovini.
Prvi žohar: Šteta. Ja volim Ameriku i hot dog. Ne vjerujem u te priče o DDT-iju i sličnim otrovima kojim ubijaju nevina bića na tom dalekom kontinentu. Ako me bura tamo odnese mogao bih upoznati Indijance i živjeti u nekom Cadillacu Escaladi, kao Bog.
Šesta Žoharica (sjedeći na knjizi): Ja stalno sanjam svoj američki san. U njemu flertujem s duhovnim osobama i nemam osjećaj da živim izgubljeni život u kojem nema sreće.
Peta Žoharica (Ustaje i zajaše kozlića): Ti i tako živiš kao da si luda, nije čudno da su ti snovi jedina utjeha.
Šesta žoharica: Ma nemoj, čula sam tvoje pjesme neku večer kad si pjevala u vrtu među puževima. U njima si ubila svojeg muža. I to više puta. Nije čudo što nemaš savjesti.
Drugi žohar (Hvatajući se za ruče): Vas dvije ste iste. Ponašate se kao da neka viša sila vlada vašim mukama, i na javi i u snu. (Sad se uzdigne pa spusti). No, glavno je da nemate kompleks ispaštanja kad se radi o tjelesnim užicima.
Šesta žoharica (Ljutito): Nakon svega što smo imali, ti mi tako govoriš. Pokvarenjače jedan. Odmah u te zaboraviti.
Peta žoharica (opušteno): Vas dvoje ste bestidni, zato se nikad i niste istinski zaljubili. Amerika je šansa, unatoč žalostima i žudnjama.
Treći žohar (Sjedi uz švedske ljestve): Meni je draži Trst. Tamo su sve te veoma ukusne farmerke. I ne privlači me da budem američka marioneta. Tako bih samo sagnjilio talenat i moj potencijal se ne bi nikada razvio.
Četvrti žohar: Krasno. I ja sam prije da me vjetar odnese u Italiju nego u Ameriku. Ne bih u Trst. Prije bih na obalu jezera Como. Kao Hemingway.
Treći žohar : Pa ti malo i ličiš na njega. A da pustiš bradu?
Četvrti žohar: Ne znam. Možda nisam toga dostojan. Možda sam si draži kao ja sam nego kao on.
Peti žohar (leži na strunjači): Vas dvojica ste glupani. Pričate samo o sebi kao onaj kolumnista Ante Tomić. Dosadno.
Drugi žohar (Sjedeći među utezima): Pa kako da okrenemo leđa samima sebi?
Peti žohar: Bravo! Upravo to je Hemingway učinio. Ubio se.
Svećenik: Ne hulite. Ja vas žohare uzdržavam. Učim vas Čitati i pisati. Stavljam vas u knjige. Treniram ovdje da budete prvorazredni i pismeni žohari, a šta je vama u glavi? Ova bura je svašta ispuhala na čistinu.
Prva žoharica (Ustaje s knjige i skida majicu. Pokazuje velike grudi): Evo sveti oče. Sad su na čistini. Primijetila sam kako ih postrani uvijek gledate kad su pokrivene. Evo (Diže ih dlanovima).
Nahranite se njima. Nahranite svoje metafizičke doživljaje. Možda i ne samo njih. Ha!
Druga žoharica (tužno): Stidi se. Sad želiš ispasti neka dobrovoljna mučenica. Bez tih sisa život ti i tako ne bi imao smisla.
Prva žoharica: Ne lupetaj. Ti si uvijek prva na svim ispovijedima. Pitam se zašto. Grijeh. To je u pitanju.
Svećenik: Dosta kćeri moje i sinovi moji. Ne sumnjajte u to da ja sve znam, ali nije sad vrijeme za svinjarije. Sve vas volim, ali najprije treba izbjeći katastrofu.
Treća žoharica (ustaje i također skida majicu, sise se bjelasaju): Nek naši organi rade svoj posao. Molim, tko će mi od vas malo milovati dojke. Dosta mi je i bure i knjige.
Prvi žohar (Prilazi joj s leđa i dlanovima hvata za grudi): Bit ćeš zadovoljna. Zašto da budemo tmurni u ovom danu. I tako nitko ništa ne čita. Vrijeme je za neposredno društveno gibanje.

Sad svi žohari ustaju i prilaze žoharicama. Hvataju ih za tijela i dojke i grle.

Svećenik: Bože moj, Bože moj. Kako je ovo polovično. ‘Ajmo Pjesma!

Svi žohari, i već polugoli i odjeveni, stupaju i plešu jedna iza drugog držeći se za ramena, strukove, dojke i drugdje. Na čelu je svećenik koji udara takt.

Pjevaju:

Bravo za tezgu, milu vjeru
koja nama dade našu mjeru.
Žoharsko je pismo sveto
premda kažu da smo geto.
Nema nekog drugog boga
nema tu ni ništa baš zloga.
Sve za novce sve za slavujima
sve za krunu i jednu glavu
otmimo se jadu siromaštvu.
Mi smo žohari a ne moljci
odani smo mi tezgi i struci
jebao majku svakoj muci!

U erupciji veselja vrata dvorane se otvaraju- Čuje se jak fijuk vjetra. Raznosi žohare svuda po dvorani kao perje. Ulaze dva tipa komunalnog poduzeća zadužena za deratizaciju sa špricama
na leđima i prskaju okolo. Žohari i žoharice prestravljeno umiru.

Prvi: Ko je videl da po ovakvoj buri špricamo protiv žohara.
Drugi: Špricaj. Jebe ti se. Od tih se žohara i tak nemre drukče živeti, ha, ha.
Prvi: Jednom bum sel i napisal roman o DDT-iju.
Drugi: Sereš! Znam ja da si niškoristi.

Spuštanje zastora

Inspirirano komedijom u jednom činu ”Žohari”, Stanislava Ignacyija Witkewiza iz 1893. godine.