Do mora ne vode ravne ceste.
Okuke mi u glavi razrezuju razglednicu
i mijenjaju me u čekanje na pitanje
kada će na vidiku zatreptati površina vode.

Pogled na more uvijek je prvi pogled,
svaki put postajem bog u onom trenutku
kada je stvorio vodu i oprao oči
tako da su ga zapekle od soli kao dijete
koje je prvi put zaplivalo s ribama.

A sada kada već dišem škripećim škrgama
prenosim tom djetetu svoje bezbrojne poglede,
mijenjam ih za njegovo čuđenja nad time
zbog čega putujem prema obali kao neispisani zapisnik
te iza zatvorenih očiju nema nosa, ušiju, jezika i kože.
I hoću dokinuti razliku između spoznaje i predodžbe
kao da će svijet poslije toga postati jedino slika u mojoj glavi.

Na čelu mi se pojavljuje kap,
pojavljuje se kao okrutnost žarkoga ljeta
i dugo puzi prema kapcima,
klizim zajedno s njom kroz vrijeme, klizim kroz sve svoje godine
nacrtane na podlozi kamenjara,
imaginarne kao pjesma ribara
koju znaju pjevati vjetar, stijene i ja.

Kap iznenada prelije moje oči,
ne pomaže što je i krv moja vodena,
kapci trepere u želji da ih otvorim
i otkrijem djetetu, gledaj, more je prema nama
prvi put podiglo svoje mokro lice.

Sa slovenskoga preveo Ludwig Bauer