Mislim da to nije hrabar film, a samim tim nije ni dobar. On je ljubazan pokušaj da se ukaže na činjenicu da je postojalo na desetke tisuća unesrećene, ili trajno promijenjene djece, koja će kasnije mijenjati imena, obitelji, identitete. Ja u takvu vrstu ljubaznosti ne vjerujem, i ne vjerujem da je moguće napraviti film o djeci u kojem djece za svaki slučaj takoreći nema, jer je s djecom uvijek nekakav problem, ili su neodmjerena, ili su kič, ili su nekakva jeziva poruka, koja strahovito odzvanja

Postojale su dakle te dvije žene, Tilla Durieux i Diana Budisavljević. One su, pojednostavnimo tu temu maksimalno, donekle ublažile najveći užas koji se u Hrvatskoj dogodio u 20. stoljeću, premda je to i dalje najveći užas, a odnosi se na izgladnjivanje, i lagana umorstva djece. Djeca kao objekt, djeca kao eksperiment satelitske državice koja se ugledala u logiku Wermachta.

To su silno različite žene; glamoruzna, i višekratno udavana glumica, Židovka s berlinskom glumačkom karijerom, i Austrijanka iz njemačke srednje klase, udana za zagrebačkog liječnika. Prva je spašavala židovsku, a druga srpsku djecu. Da stvar bude gore, to nisu bila jednostavno “srpska”, ili “pravoslavna” djeca, bila su to “kozaračka djeca”, čiji su roditelji pobijeni u Bosni, ili odvedeni u logore iz kojih se nikad nisu vratili. Sve su to bila djeca mrtvih, ili uskoro mrtvih ljudi.

Film o Diani Budisavljević, to golo tepanje istini gdje se traži nekakva mala pukotina kroz koju će proviriti desetak sekundi nekakvog arhivskog snimka, a sve drugo zgodan je pitomi okvir koji će to ublažiti (da stvar bude gora, u taj su okvir ugurani i svjedoci, koji nekamo dekoncentrirano bulje, i gotovo da se odbijaju sjećati jer po navici znaju da to nije pristojno), to vjerojatno jest nekakav evolucijski pomak. (Je li uistinu? Može li se, kad čovjek otvori takvu temu, taktizirati i plesati po rubu općeg raspoloženja?).
Mislim da to nije hrabar film, a samim tim nije ni dobar. On je ljubazan pokušaj da se ukaže na činjenicu da je postojalo na desetke tisuća unesrećene, ili trajno promijenjene djece, koja će kasnije mijenjati imena, obitelji, identitete. Ja u takvu vrstu ljubaznosti ne vjerujem, i ne vjerujem da je moguće napraviti film o djeci u kojem djece za svaki slučaj takoreći nema, jer je s djecom uvijek nekakav problem, ili su neodmjerena, ili su kič, ili su nekakva jeziva poruka, koja strahovito odzvanja. To je poučan film, koji nema koga poučiti. Jer je svijet podijeljen na one koji slušaju, i koji ne slučaju baš ništa, nego popiju varikinu kad im to sugerira totalitarni predsjednik. Ideja da se te dvije stvari mogu pomiriti može proizaći samo iz nekakvog koncepta koprodukcije, unutar kojeg je nužno ne potegnuti previše u jednom smjeru, da u drugom ne bi izostala sredstva.

Famozna Tilla, raskalašena i glamurozna Tilla, danas u Muzeju grada Zagreba ima svoju zbirku, jer je među ostalim, kao muza umjetnika, skupljala umjetnine. U sažetku njezine biografije, opisu te zbirke, nema ni jedne eliptične rečenice koja bi ukazala na to da je spašavala na smrt osuđenu djecu. Jer to jednostavno nikad nije bilo tema. NI četdeset pete, ni devedeset pete, ni dvijetisuće pete. To je nešto strašno, ne spominje se niti se razjašnjava, te žene nikad nisu imale nikakve ulice ili trgove, ništa se nije zvalo njihovim imenom.

Povodom kritike filma o Diani Budisavljević, koju je na portalu “Lupiga” napisao Viktor Zahtila (ovo tako taksaktivno navodim ne zbog toga što bilo čemu izvrgavam autora, i medij, nego jer me sluđuju ljudi koji na sve reagiraju u nekakvim aluzijama, izbjegavajući imena i detalje, kao da bulje u nekakvu impresionističku sliku lopoča a pritom je u prostoriju uletio komarac), moram reći da je to još jedan dublji krug poraza ne toliko filma, s njim se ne može početi ništa osim što je izvanredno ocijenjen, nego jer je Zahtila, u prvom dijelu teksta navodeći vrlo razumne prigovore na ovo djelo, u drugom dijelu posve skrenuo sa tračnica, naganjajući nešto umjetno, neprirodno, i do te mjere ideološki, da je u stvari svejedno o kojoj se ideologiji radi, važno je da je uobičajeno šuplja, iracionalna, i slijepa. Za Dianu Budisavljević, ali to se realno odnosi na obje ove krajnje različite žene, Zahtila film optužuje za “individualističku ideologiju”, jer je valjda inače, samo što nam za to ne pruža osobite primjere, u ovoj jezi oko rasno, etnički, i politički osuđene djece postojao nekakav kolektivni, “partizanski” napor. Umjesto ove dvije dame, Austrijanke ledene kao riba, i hedonističke njemačke Židovke okružene skulpturama i ljubavnicima, te dvije individue individualnije, i prešućenije, da to jedva da je u većem stupnju moguće biti, Zahtila bi rado vidio masovnu stvar, i nekakvu drugu “ideologiju”.

Osobito je uzrujan završetkom filma, u kojem “bešćutni komunistički aparatčik”, a mi nikad nismo imali ništa nalik komunističkim aparatčicima, i specijalno nisu bili bešćutni, odnosi onu nesretnu kartoteku Diane Budisavljević. Jer je, valjda u tom svijetu koji je poznat Zahtili, taj aparatčik imao biti ljubazan, i šarmantan čovjek, koji se bori isključivo za pravednu stvar, i kad nekom nadire u stan sudjeluje u jednom kolektivnom humanističkom naporu da ljude riješi nepotrebnog balasta, a moralne zadaće preuzme na vlastita pleća. Ali, kad je aparatčik to što jest, s istim žarom oduzima i klavire i arhive, a sa specijalnom strašću oduzima stanove, evo nas u “mutnoj bari revizionizma”. Jer je naime, nakon toliko mrtve djece, i spašene ali trajno obilježene djece, konačno nastupilo svijetlo doba, i ima da svijetli u svim mogućim okolnostima, sa sijalicom od dvjesto vata.

Zahtila pritom iz nekog razloga nije primjetio da kozaračka i židovska djeca, logori u kojima su bili smješteni, Diana Budisavljević i Tilla Durieux, nisu spomenute nijednom u posljednjih sedamdeset godina. Nedaj bože kakvog poprsja, imena škole, nekog malog podsjetnika, ili uopće.

Ajmo razmisliti zašto su trajno tako neugodne, i individualne, kad je zgodno da se sve odvija masovno, i “ideološki”. Zašto se među onim brojnim brončanim poprsjima seoskih žena s rupcima na glavi nikad nije našla smjerna supruga liječnika, ili krajnje nekonvencionalna glumica? Nije li to malo neobično, čak bizarno? Žene s takvim zaslugama, o kojima jedva da i danas smijemo govoriti, u nekakvom neutralnom i razblaženom filmu?

Tilla Durieux u Njemačku se vratila 1955. Diana Budisavljević se u Austriju, u Innsbruck, u kojem je rođena, vratila potkraj života, 1972. Tilla je tada već bila godinu dana mrtva. Taj novi, famozni režim iz nekog razloga nije mogao zamijeniti njihov zavičaj. Nemam pojma jesu li se uopće poznavale, i jesu li komunicirale. Imale su tu jednu jedinu zajedničku točku, i slabost, prema najslabijem što u ljudskom svijetu postoji, prema djeci. Djecu smo spremni povjeriti specijalnim pojedincima, a ne majmunima koji nadiru u stanove, i odnose kartoteke. Nema te ideologije kojoj bi itko priseban povjerio djecu, jer je to pitanje nježnosti, i empatije.

A nemam pojma je li strašnije što proizvodimo takve sterilne i isprepadane filmove, ili što nakon toga još valja trpjeti ovakve otužno cenzorske, i krajnje besmislene kritike, to je parazitiranje na tuđoj nerazumnoj motivaciji.

Postojale su dakle dvije krajnje različite, na sličan način nerazumne žene. Spašavale su živote, vidjele su jezive stvari. Po potrebi, to se sad može sterilizirati i ublažavati, ideološki konzervirati, na krajnje je različite načine to moguće ne razumjeti. A sve je skupa precizan test, neugodan lakmus našeg kolektivnog stanja. Neki bi da ta davna djeca jednostavno krepaju. Drugi bi ih spasili, ali da se pritom nitko specijalno ne uvrijedi. Treće pak zanima je li u pitanju masovni pothvat, i i u kakvoj je tu ulozi revolucija. Djeca su odrasla, ostarjela, ili istrunula; svime se time moguće baviti isključivo hipotetski.

I u tome smo konačno složni, da po tome krajnje bezobzirno i svatko s vlastitim sredstvima mlatimo.