Nakon Ante Bundeve, Adolfa Noklice evo nam i Josipa Puha (prigodno!) u našem serijalu o poznatim osobama i njihovim gastronomskim vratolomijama…

Obožavam proučavati informacije o Josipu Brozu. I to ne one iz Drugog svjetskog rata di je letila bomba pa to vidio njegov pas Luks pa skočio i spasio život Titu, pa onda skočio Tito i spasio život Luksu, pa onda skakali njemački padobranci na Drvar, pa kad čuli da moraju fatat Tita od straha skakali natrag u avion i sve takve nekakve priče. No, ova dva dokumentirana događaja su mi ipak u samom vrhu: Titova posjeta Londonu 1953. godine: Tito dolazi u London, ni manje ni više nego svojim brodom „Galeb“. Po Temzi usred Londona! Scena u kojoj dva engleska remorkera po Temzi vuku „Galeba“, kako bi se usidrio u sred Londona očaravajuća je… pa Tito uskače u luksuzni „bajbot“ i pristaju na molu gdje ga dočekuju članovi kraljevske obitelji na čelu s princom Philipom, glava špijunske agencije MI6 John Alexander Sinclair i premijer Winston Churchill, nezaboravno je. Malo kasnije kraljicu Elizabetu 2. tapša po ramenu a ova sramežljivo obara pogled. Genijalno! Drugi je događaj iz 1959. godine i posjeta Crnoj Gori: zvizdan peče po crnogorskom kamenu. Ljudi u narodnim nošnjama (jer građanske odjeće nit nemaju) grade cestu, i to sve nekakvim lopatama i pijucima. Nema tu mehanizacije. Slijeva im se znoj, al oni rade bez prestanka. I onda dolazi Tito, razdrljene košulje maše im onim svojim poznatim pokretima. Ali kako dolazi, u tome je stvar: stojeći u najvećem mogućem Rolls Royceu kabrio. Ne pamtim da je ikad napravljen veći Rolls. Rolls lagano klizi po tek izgrađenoj cesti, ovaj maše a podanici padaju u trans od sreće. Da ne zaboravim: Rollsa je dobio na poklon od engleske kraljice! A sad hajdmo po gastronomiji. To nam je tema…

Kad je drug Tito po prvi put čuo navodnu priču o sebi i kuhanju svinjske glave izjavio je da je to toliko glupo da uopće nema namjeru to opovrgavat, već da će je pričat kao istinitu. Već sam početak priče “mali Joža kao najstarije dijete Franje i Marije…“ nije točna jer je Josip, a kasnije Tito, bio sedmo dijete u nizu. Onaj tko nije bio Titov pionir i ne zna za kuhanu svinjsku glavu nek potraži na googlu. A sad na ono zbog čega i ide ovaj serijal (kojem ne vidim kraja). Dakle, Tito je volio jednostavna i seljačka jela, kao što je recimo “purica zmlincima“. Volio je pokazivati svoju skromnost pri odabiru jela, pa je tako pri posjeti Njemačkoj 1974. godine nakon svih mogućih banketa zatražio od ondašnjeg njemačkog predsjednika, Gustava Heinemanna da za njihovu privatnu večeru servira ono uobičajno, što bi i sam jeo. No, kad je došao gulaš i kuhani krumpir, Tito je protestirao tako da je glasno lupao s priborom za jelo po tanjuru i nije uopće želio razgovarat s Heinemannom. Tito nije volio ni ribu na protokolarnim večerama jer nije smio jesti prstima. Kad bi bila negdje poslužena, ili je uopće ne bi taknuo ili bi eventualno pojeo jedan zalogaj. Nije volio ni pjenušce. Kad bi protokolarno bio serviran pjenušac, Tito bi pristojno nazdravio i prinio čašu ustima, ali pio nije. No obožavao je chivas. E to mu je bilo baš po mjeri. Od vina mu je najukusniji bio cviček, u Austriji znan pod imenom Schilcher. Karl Hartl, nekadašnji ambasador Austrije u Jugoslaviji jednom je prilikom izjavio da “to nije vrsta vina nego pogled na svijet.“ Vino je izrazito kiselo i lako ga se može zamijeniti octom. Cviček je jedan užas!

Iako ne možemo sa sigurnošću tvrditi kakav je Tito bio kuhar, dva suvremenika iz Titovih moskovskih vremena navode da je kuhao odlično. Kakav je izbor namirnica bio sredinom tridesetih godina u Rusiji i kolike su si izdatke mogli priuštiti članovi Kominterne, nisam baš siguran. No znamo da je nakon rata izuzetno rado spravljao jednostavno seljačko jelo pod imenom ljevanci. Ljevanci su male, debele palačinke koje se jedu umjesto kruha ili nadrobljene u juhu. Recept je više nego jednostavan: u brašno ulijevate toplu vodu dok ne dobijete smjesu gušću nego za palačinke. Zatim je posolite i pečete na vrućem ulju. Ljevance je za doručak servirao Milošu Miniću i Jakovu Blaževiću na radnom doručku u Bijeloj vili na Briunima, neposredno prije putovanja u Francusku, listopada 1977. godine. Za doručak su još bila: pečena pileća krilca, carski trganac, bijela kava i čaj. Tito je sam izjavio da nikad nije uspio postići okus ljevanaca kakve je radila njegova mama.

I polako dođosmo do jela kojim je jednostavno bio očaran, a to su… puhovi! Puh je mali glodavac koji živi u drvetu i zapravo je začetnik današnje corona situacije: #ostanidoma, jer cijeli život ništa ne radi nego samo spava i ždere, te postanu lijepi i masni. Puh je još i danas specijalitet Gorskog Kotara gdje se svake godine organizira Puhijada, tj. natjecanje u spravljanju puha. Posebno je atraktivna jedna humanistička disciplina pod imenom: “tko će brže odrati puha”! Titu su punjeni puhovi prvi put posluženi u Ljubljani 1958. godine na proslavi završetka radova autoputa Zagreb-Ljubljana. Da…u ono se vrijeme malo šira, obična cesta već nazivala autoputem. Tito se toliko oduševio puhovima da su kasnije gdje god došao organizirali pravu hajku na puhove kako bi mu se ulizali. Ali, puhove je jako teško naći a još teže uhvatiti. No za voljenog Tita je svaka žrtva bila mala. Puhovi su se spravljali punjeni. E sad zamislite životinjicu manju od vjeverice koja ima jedva 150 grama kad je odereš i izvadiš iznutrice kako izgleda punjena i još na roštilju! No, navodno im je meso prava delikatesa. Puhove su konzumirali jos u Rimskom carstvu kao deliciju.

U prilogu originalni tekst recepta za punjene puhove kakav je bio poslužen Titu. Ovo je vrlo koristan recept, jer zamislite da se prijavite na jednu od brojnih natjecateljskih kuharskih emisija pa dobijete zadatak: punjeni puhovi… Siguran ste pobjednik

Punjeni puhovi

Jestivi puh (Glis glis) se danas ne nalazi lako, ali su ga Rimljani cenili kao delikates – i, između ostalog, raširili ga u Britaniji, isto kao i vinogradskog puža. U ovom receptu puh je zamenjen pilećim prsima. Rimljani su u kulinarstvu razvili modeliranje hrane, pa se tako punjena pileća prsa uz pomoć začinskog bilja i bobica mogu aranžirati da liče na puha.

Sastojci:
2 puha po osobi ili dvoja pileća prsa
500 g iseckanog ili mlevenog mesa (pomešano meso za kobasice, 100 g prezle i komadića mesa od čišćenja puhova)
50 g iseckanih oraha
80 g lasera ili 6 čenova belog luka
50 ml čorbe ili pola kocke pileće supe rastvorene u 50 ml ključale vode
Maslinovo ulje
So i biber po ukusu

Odrati i očistiti puhove. Sitno iseckati sve viškove od čišćenja mesa i ostaviti na stranu. Ako se koriste pileća prsa, u njima napraviti “džep” dovoljno velik da se filuje. Dodati višak mesa od čišćenja u seckano ili mleveno meso. U avanu zajedno istući orahe, laser ili beli luk i biber u kašu. Dodati iseckano meso i dobro izmešati. Dodati malo supe i maslinovog ulja i opet dobro izmešati. Mešavinom puniti puhove ili pileća prsa. Puhovi ili pileća prsa mogu se pripremiti pečena 20–25 minuta na 180°C ili kuvana u supi 30–40 minuta.

I za kraj, informacija o gaćama, koju sam vam ostao dužan: za Tita se zna da je nosio košulje izrađene u tvornici Kamensko. No manje se zna o njegovim gaćama. Kako je jednom prilikom izjavio Titov ordonans, Tito je nosio gaće napravljene od devine dlake, i to ni više ni manje nego u francuskom Dioru. Znam da postoje puloveri i kaputi od devine dlake, ali gaće… Posvuda sam tražio podatak o gaćama od devine dlake, no bezuspješno. Ne znam je li ta informacija točna, iako opet ne znam zbog čega bi se Titov najbliži oficir izmišljavao. U svakom slučaju da zaključimo: onaj tko Galebom uplovi u London, pa mu kraljica pokloni Rolls Roycea kabrio kojim on onda putuje po jugoslavenskim zabitima, onaj koji jede pečene punjene puhove, apsolutno je moguće da nosi i gaće od devine dlake…

(Nastavlja se…)