Krive su podzemne vode, u vjetru ima krivice.
Podneblja različita, teške i nesklone klime.
Pa zaboraviš svojoj ljubavi tajnoj i ime,
Kao da niste nektar iz iste srkali žlice.

Poljubac iza uha, koža satenski meka,
Taj smijeh, kao da zvone srebrni zvončići sitni.
U zaumlje otplove detalji dragi i bitni,
Običnost mrzovoljna u tamnom zrcalu čeka.

Sve čega se ne sjećam nikome ništa ne znači.
Ni ti mi vratiti nećeš što čuvaš ljubomorno.
Otići džepova praznih meni ne bijaše sporno;
Al’ zašto se još nadam da to ću negdje pronaći?

27. svibnja 2020., Flora Green