Valjalo bi odreći se viška,
Da se na put odlučiš od prve.
Da ostanu na terasi mrve,
I na stolu lubenice kriška.

Moglo bi se živjeti bez slave,
Tražeć svijetom odsjaj stare duše.
Onkraj šume, gdje se stabla ruše,
Gdje se vidi trag lisice plave.

Moguće je srknuti tišinu,
Među one, što ne zbore, prijeći.
Dobaciti koplje u srž riječi,
Ko Telemah, borac na daljinu.

Presložiti još se možeš stručno,
Boljem biću dati da se rodi.
U živoj se okupati vodi;
Ali srce stoji neodlučno…

16. lipnja 2020., Flora Green