Budući da se Balkan nalazi na raskrižju četiri periferije – EU, NATO, interesa moderne ruske države i islamskog svijeta, regija je postala središnja arena sukoba narativa. Rat između zapadnog i ruskog narativa o Drugom svjetskom ratu odvija se uglavnom u središnjoj Europi i baltičkim državama. Ali slični sukobi povremeno pokrivaju i zemlje bivše Jugoslavije, gdje su pojedinačni nacionalni narativi o razdoblju Drugog svjetskog rata od velike važnosti u uvjetima političke konkurencije lijevih i desnih stranaka.

Prije nego što se pristupi analizi zapadnih i ruskih narativa o zapadnom Balkanu, mora se utvrditi njihova struktura i svrha. Za većinu građana bivšeg Sovjetskog Saveza promjena pripovijesti o Velikom domovinskom ratu je nezamisliva. Kolektivno sjećanje izgrađeno odozdo je i dalje dovoljno živo, stoga se svaku reinterpretaciju pripovijesti o borbi svih sovjetskih naroda za pravdu i spašavanje svijeta od prijetnje fašizma doživljava kao skrnavljenje baštine njihovih predaka. Osim kolektivnog pamćenja kao temelja povijesne pripovijesti, posebnu ulogu igra službena državna povijest, odnosno službeni narativ.

Kolektivno pamćenje ili narodna naracija i službena pripovijest moraju se u velikoj mjeri podudarati, jer će se u protivnom, u slučaju dekonstrukcije države, pojaviti revizionistički zahtjevi odozdo.

Kolektivno pamćenje mnogo je stabilnije od državnih institucija, pa se može tvrditi da će u većini slučajeva preživjeti državu i njenu službenu naraciju. Problemi nastaju kada različite etničke skupine koje žive u istoj državi imaju različite narodne narative, kao što su, na primjer, ruski stanovnici baltičkih republika i predstavnici titularnih naroda.

Kolektivna memorija se također može ideološki razlikovati i unutar jednog naroda, na primjer, ljevica i desnica u Hrvatskoj Drugi svjetski rat i njegove posljedice doživljavaju vrlo različito. Osim ovih redovitih slučajevima, tu je i ukrajinsko iskustvo i nametanje novog službenog narativna nasuprot dominantnom narodnom narativu. Na primjer, ukrajinski vodstvo odbija slaviti Dan pobjede nad nacifašizmom 9. svibnja 2020.

Službena pripovijest Ruske Federacije o Drugom svjetskom ratu pretrpjela je neke promjene u odnosu na sovjetski. Prvo, ruska država ne negira neke zločine počinjene tijekom Drugog svjetskog rata, na primjer, pogubljenje u Katynu. Priznavanje zločina sovjetskog razdoblja izuzetno je važno, jer dokazuje da moderna Rusija nije uključena u povijesne zločine SSSR-a, kao što se na isti način moderna Njemačka distancira od zločina nacista, osuđujući holokaust. Drugo, ruska država službeno osuđuje zločine počinjeni tijekom Velikog domovinskog rata, na primjer, masovna prisilna preseljenja čitavih naroda, kao krimskih Tatara itd. Treće, moderna ruska pripovijest o Drugom svjetskom ratu potpuno je deideologizirana i ostaje samo herojska borba građana Sovjetskog Saveza svih nacionalnosti protiv osvajača njihove domovine. Dakle, ruska službena pripovijest gotovo se potpuno podudara s nacionalnom naracijom, koja je punih 75 godina praktički ostala nepromijenjena.

Teško je odrediti narativ zapadnih ljudi, budući da je sam pojam “Zapada” vrlo nejasan. Britanska marketinška i istraživačka kompanija “YouGov ” provela je 2015. godine studiju javnog mišljenja o 70. godišnjici završetka Drugog svjetskog rata. Na pitanje koja je zemlja najviše pridonijela pobjedi, 47% Francuza odgovorilo je da su to Sjedinjene Države, 15% SSSR i 14% Britanija.

U Njemačkoj je 37% govorilo u korist SAD-a, 27% – SSSR-a, a 7% je odabralo Britaniju. Amerikanci su očekivano odgovorili da su SAD najviše doprinijele pobjedi nad nacističkom Njemačkom, čak 55% ispitanika, dok su Britanci svoju zemlju stavili na prvo mjesto (50% ispitanika). Čak su i građani Finske, koji su za vrijeme Hladnog rata zauzeli neutralan stav, prvi naveli doprinos Sjedinjenih Država (32% ispitanika) i SSSR-a (24% ispitanika).

Možete vidjeti da na Zapadu nema jedinstvenog kolektivnog sjećanja. Britanci vjeruju da su upravo njihovi vojnici pobijedili Hitlera, a Amerikanci vjeruju da su Sjedinjene Države dale glavni doprinos pobjedi. Različite nijanse zapadnog narodnog narativa pripovijedanja ujedinjuje tendencija smanjenja uloge Sovjetskog Saveza u Drugom svjetskom ratu.

Ali je kolektivno pamćenje na Zapadu prije 75 godina, 1945. godine, bilo je vrlo drugačije od današnjeg. Tada je 57% Francuza reklo da je SSSR dao najveći doprinos u borbi protiv Trećeg Reicha, a samo 20% su naveli SAD. Treba imati na umu da su američka i britanska vojska oslobodile Francusku, a Crvena armija nije ušla u Pariz.

Službena zapadna pripovijest odražava se u rezoluciji Europskog parlamenta iz rujna 2019. U kojoj se za pokretanje Drugog svjetskog rata optužuje SSSR, zbog sklapanja Pakta Molotov-Ribbentrop. Međutim, ne spominje se Münchenski sporazum iz 1938. prema kojem su Francuska i Britanija dopustile Njemačkoj da prekrši suverenitet Čehoslovačke. U službenom zapadnom pripovijedanju mogu se razlikovati dva odlučujuća faktora. Prvo, još od vremena Hladnog rata općenito je prihvaćeno da su nacizam i komunizam „gotovo isto“ zlo, a danas je to “gotovo” nestalo. Drugo, pojavilo se uvjerenje da su SSSR i nacistička Njemačka gotovo jednako krivi za pokretanje Drugog svjetskog rata i u skoroj budućnosti može se predvidjeti nestanak tog “skoro”.

Cilj ruske pripovijesti o Drugom svjetskom ratu sastoji se od tri razine: prva je domaća politička koja okuplja rusko društvo, druga je regionalna za održavanje jakih veza između naroda bivšeg Sovjetskog Saveza i treća međunarodna, za održavanje povijesnih veza Ruske Federacije sa zemljama Istočne Europe, uključujući i zemlje Balkane, ali i zapadnom svijetu za ekonomsku i političku suradnju.

Ciljevi zapadne naracije primarno su usmjereni na dekonstrukciju svih triju razina ruske naracije, počevši od međunarodne, a tu je cilj izolacija Rusije, uključujući blokiranje plinovoda od geostrateškog značaja kao što su Južni tok i Sjeverni tok 2, preko regionalne, gdje se podržavaju državni udar u Ukrajini i rusofobni režim Gruzije, do unutarnje, s ciljem destabilizacije ruskog društva.

Rat narativa ima različite učinke na različite države regije Balkana. Na primjer, zemlje bivše Jugoslavije grade vlastite revizionističke pripovijesti o Drugom svjetskom ratu, koje se kasnije mogu povezati sa zapadnom ili ruskom naracijom. Postoje primjeri povezivanja balkanskih političara sa zapadnim i ruskim narativima. Sama rezolucija Europskog parlamenta, koja optužuje SSSR za pokretanja rata, bila je predložena, zajedno s kolegama iz istočne i središnje Europe, od hrvatske zastupnice Željane Zovko iz vladajuće Hrvatske demokratske zajednice (HDZ).

Jedan od odlučujućih čimbenika poraza Kolinde Grabar-Kitarović iz HDZ-a bile su njezine sukobljene izjave o nasljeđu Drugog svjetskog rata. U intervjuu krajnje desnom Hrvatskom tjedniku govorila je o “komunističkom zlu”, genocidnu politiku kolaboracionističkog režima a Ante Pavelića je opisala kao “stratešku grešku”. U intervjuu za katolički list “Hrvatska katolička mreža” dala je izjavu da je Hrvatskoj potreban spomenik žrtvama komunizma, slijedeći primjer takve vrste spomenika u Talinu.

Ali je tijekom službenog posjeta Varšavi u rujnu 2019., gdje su održani događaji u znak sjećanja na izbijanje Drugog svjetskog rata, rekla da je Hrvatska dala najveći doprinos u borbi protiv fašizma u Europi, otvoreno aludirajući na partizanski pokret kojeg je vodila Komunistička partija Jugoslavije.

Istovremeno, njen suparnik iz SDP-a Zoran Milanović uporno je podržavao antifašističko nasljeđe Hrvatske. K. Grabar-Kitarović pokušala se uklopiti u zapadni narativ o Drugom svjetskom ratu, dok se Milanović pridržavao hrvatskog lokalnog narativa, ne pokušavajući se povezati ni s ruskom ni sa zapadnom naracijom. Kao što se može činiti iznenađujućim, Rusija nije glavni borac protiv revizionizma u Hrvatskoj, unatoč pokušajima HDZ-a da povezivanjem sa zapadnim narativom o Drugom svjetskom ratu zadobije podršku zapadnjaka. Glavni međunarodni akter koji se aktivno odupire revizionizmu u Hrvatskoj je Izrael. U veljači 2020. izraelski veleposlanik u Hrvatskoj kazao da su u Hrvatskoj sve vidljivije tendencije slavljenja kolaboracionističkog režima Ante Pavelića, a postoje pokušaji da se od nacističke Nezavisne države Hrvatske napravi žrtva nacističke Njemačke. Opisao je trendove poput pokušaja promjene povijesnog narativa.

Srpsko vodstvo od 2012. godine, kada je na vlast došla Srpska napredna stranka (SNS) predsjednika Aleksandra Vučića, godišnje organizira događaje koji se u potpunosti uklapaju u ruski diskurs. Redovito se slavi 20. listopad, dana oslobođenja Beograda od njemačke okupacije u kojem je Crvena armija igrala veliku ulogu, i demonstrira spremnost srpskog vodstva da se pridruži ruskoj naraciji. Od vremena Obojene revolucije 5. listopada 2000. u Srbiji se 20. listopada nije slavio. U stvari, režim Aleksandra Vučića čini isto kao i HDZ u Hrvatskoj, s tom razlikom što pokušava dobiti političku potporu Rusije podržavajući njezinu pripovijest o Drugom svjetskom ratu. Prethodna vlada Srbije, na čelu s liberalnom Demokratskom strankom (DP), pozitivno je ocijenjivala jugoslavenski partizanski pokret, ali ga je pokušala ne povezati s Rusijom i njezinim narativom. U modernoj Srbiji nasljeđe Drugog svjetskog rata se doživljava kroz prizmu nacionalističke rusofilije. Iako je većina Srba antikomunistička, na oslobađanje Beograda od Crvene armije se gleda kao na oslobađanje Srbije od strane Rusa od Nijemaca, to jest, povijesni kontekst za njih nije toliko važan.

Za razliku od Hrvatske, gdje ruski diplomati pokušavaju ne kritizirati politiku zbližavanja HDZ-a sa zapadnjačkim narativom, američka ambasada u Beogradu otvoreno osuđuje srpsko vodstvo zbog pridruživanja ruskoj naraciji. U rujnu 2014., prije vojne parade u čast 70. godišnjice oslobađanja Beograda, američki veleposlanik Michael Kirby bio je ogorčen što je na događaj pozvan Vladimir Putin, rekavši kako je “Treća ukrajinska armija” oslobodila Srbiju, ne znajući da je to bio Treći ukrajinski front. Ovo je bilo jasno upozorenje rukovodstvu Srbije.

Vođe ostalih država bivše Jugoslavije konstruirale su isključivo lokalne narative koji nisu utjecali ni na zapadne ni na ruske. Primjerice, crnogorsko vodstvo povezalo je partizanski ustanak 13. srpnja 1941. protiv talijanske okupacije s crnogorskim nacionalizmom, iako su crnogorski nacionalisti bili suradnici talijanskih okupatora, protiv kojih je i izbio ustanak.

U Bosni i Hercegovini su česte srpske, hrvatske i bošnjačke nacionalističke naracije, koje se međusobno optužuju za zločine i suradnju s nacistima.

Čini se da je u Makedoniji borba partizanskog pokreta protiv bugarske i talijansko-albanske okupacije ključni faktor u formiranju neovisne nacionalne svijesti makedonske nacije.

Pored akcija balkanskih političara koji imaju svoje interese u vezi s tim da li se moraju povezati s globalnim narativima o Drugom svjetskom ratu, postoje i pokušaji predstavnika zainteresiranih zemalja da ih uvuku u ovaj spor. Tako su u kolovozu 2019. veleposlanici Ruske Federacije, Sjedinjenih Država i Poljske u Beogradu pokrenuli verbalnu svađu na Twitteru. Sve je počelo objavom veleposlanika Ruske Federacije u Srbiji Aleksandra Botsana-Harčenka, koji je napisao: „Uoči 80. godišnjice od početka Drugog svjetskog rata, mi – odlučni protivnici krivotvorenja povijesti – prisjećamo se događaja koji su prethodili ovoj strašnoj tragediji. Među njima su naoružavanje Reicha, „Austrijski Anschluss“ uz pomirenje zapadnih zemalja, Minhenski sporazum kojim je odobrena podjela Čehoslovačkeizmeđu nacističke Njemačke, Mađarske i Poljske…”.

Američki veleposlanik u Beogradu Kyle Scott odgovorio je na ovu objavu komentarom kako je Pakt Molotov-Ribbentrop bio vojni plan podjele Europe na sfere utjecaja, a mjesec dana nakon potpisivanja, njemačka i sovjetska vojska zauzele su Poljsku i proslavile to u Brestu. U raspravu se uključio i veleposlanik Poljske u Srbiji, koji je parafrazirao riječi svog američkog kolege i izjavio da su nacistička Njemačka i SSSR napali Poljsku.

Veleposlanici Ukrajine u Hrvatskoj i Srbiji već su dali slične izjave. Aleksander Levčenko, bivši ukrajinski veleposlanik u Zagrebu, rekao je krajem 2014. godine da su Beograd oslobodile trupe Trećeg ukrajinskog fronta koji se 50% sastojao od Ukrajinaca, dok su ruski Kozaci tada podržavali Hitlera u Jugoslaviji. Dodao je da kao povjesničar može reći da je ukrajinska nacija dala najveći doprinos u borbi protiv Hitlera, više od svih ostalih nacija antifašističke koalicije.

2017. godine, veleposlanik Ukrajine u Beogradu, Aleksandar Aleksandrovič, u autorskom tekstu u liberalnom listu “Danas” potpuno je izjednačio Hitlera i Staljina. Prema njegovom mišljenju, Drugi svjetski rat počeo je sporazumom između čelnika dviju zemalja za podjelu Europe. Također je dodao da je ukrajinska pobunjenička vojska, na čelu sa Stepanom Banderom, bila prisiljena boriti se protiv Nijemaca i Crvene armije, ali čak je i u to vrijeme „našla priliku spasiti stotine ukrajinskih i poljskih Židova“.

Ovdje samo treba podsjetiti da postoje nesporni dokazi da su Stepan Bandera i Roman Šuhevič i njihova Ukrajinska ustanička armija nili nacistički kolaboracionisti i proveli su genocid nad Židovima i Poljacima s najviše ubijenih u šumi Babi Jar kod Kijeva, dok je grad Lavov doslovno „etnički očišćen“ stravičnim zločinima.

Unatoč svim pokušajima da ih uvuku u globalnu raspravu o Drugom svjetskom ratu, balkanski čelnici radije ulaze u vrlo ograničen narativni rat i to samo kad to odgovara njihovim interesima. Usredotočeni su na nadmetanje među sobom, a navikli su koristiti globalne sukobe samo kako bi stekli prednost u ovom natjecanju.

Najviše su u borbi narativa do sada sudjelovali Hrvatska i Srbija, gdje pobjeda na izborima ovisi o podršci jednom ili drugom narativu.