Mjesto radnje: Kavana pri nebu (zidovi nježne plave boje, baršunaste foteljice, stari gramofon, slike s portretima umjetnika na zidu, kip Amora kod šanka od cedrovine, miris bijele kave…), tamo gdje se ponekad druže vječne umjetničke duše.

Uloge: Duša Vesne Parun, Duša Matije Gubca, Duša Jima Morisona, Telefonski aparat, Glas sv. Petra

Duša Vesne Parun (Sjedi u fotelji, pije čaj s rumom): Pakao je manja muka od slušanja ovih grozota što ih sad čitaju na mom festivalu u Stubakima.

Duša Matije Gubca (S krpom preko ruke, smoking, dvori u kavani): Ah, draga gospođo Vesna, ne uzimajte to k srcu, ne očajavajte. Eto, kuharski recepti koje sam čitao ipak su bili daleko bolji, mogu vam ih pokazati, možda vam i nešto skuhati. Večeras kod mene, kad zatvorim.

Duša Vesne Parun: Matija ti se pališ na kuhanje zato što su te spekli. Grozno.

Duša Matije Gubca: Nije samo zato. Uživanje je temelj vječnog života. Velika je to misao na svoj način.

Duša Vesne Parun: Sramim se te plitke poezije. Daj mi donesi još jedan rum da pojačam ovaj očaj. Možda se tada moj gnjev pretvori u stvaralačku eksploziju.

Vrata se otvaraju i ulazi duša Jima Morisona i odmah prilazi šanku.

Duša Jima Morisona: Matija, jedno oštro piće u veću čašu, molim vas, i prepunite je. Nek bude takva, ista kao što je i bijeda koja je prepunila svijet.

Duša Vesne Parun: Shvaćam zašto pijete, Jime. To je isto kao da psujete zemaljski prosjek, ili i ono ispod njega, i što je uvijek odvratno nametljivo.

Duša Jima Morisona: Oni su kao psi bez kosti. Ali neću cmizdriti zbog neke spavačice s ružicama. Na kraju ispada da tek kada se s njom očiste prozori možete, gospođo, uvidjeti kakve su se to sve kreature raširile.

Duša Vesne Parun: Jime, žao mi je, ali moje riječi ne mogu biti nježnije od vaših u ovom slučaju. Toliko sam vjerovala u poeziju, a dole paradiraju oni koji su je, eto, sagnjili. Strašno. Sad će valjda ići dalje, na pelerine, sandalice, kremšnite… Uf.

Duša Matije Gubca: To je bolje, mislim, sarme, filane paprike, ćufte. Čita se u jednom dahu jer je gastrozofski inspirativno.

Duša Jima Morisona: Matija ako hoćete reći da je velika šteta što se nismo rodili gladni na smrt, to mi se ipak čini malo neljudskim. I ovako smo imali u životu previše muka.

Duša Matije Gubca: To je bilo rečeno više preneseno. Nego, mogao bih sad maznuti jedno pivo, čisto zbog poezije odnosno svega toga što s njome nema ništa zajedničkog.

Duša Jima Morisona: Častim! Dole se i tako ništa važnije od mučenja duše i nije događalo.Tako da je okrjepa potrebita.

Duša Vesne Parun: Jadna ja. Šteta što nisam umrla negdje na nekom pustom ili slabo naseljenom otoku. Ne bih se imala čega stidjeti.

Duša Jima Morisona: Bolje bi bilo da ste preminuli kod mene u Parizu. Tamo bi satrli svaku pomisao na to da vas se, iako i nesmotreno, vrijeđa.

Duša Vesne Parun: Dragi ste, Jime. No nisu li to ipak umjetna rješenja. No, možda bi to bilo i socijalno važno, i važno za umjetnost. Dakako, sviđa mi se Pariz.

Duša Jima Morisona (Prilazi starinskom telefonu na kraju šanka i nekog zove): Halo. sveti Petre jesam li vas dobio?

Iz telefona uz tihu muziku (The Wall, Pink Floyd): Ako želite reklamirati svoj status na nebu birajte jedan. Ako želite dodatne bonove za mjesto u čistilištu birajte dva. Ako želite platiti dug prema operateru, Crkvi, birajte tri (Viza, American, Diners, gotovinski ček), ako želite čuti današnje recepte u vezanom ili nevezanom stihu birajte četiri, birajte pet za arhanđela Gabrijela i tehničku službu. Ako imate pitanja za sv. Petra samo ostanite na liniji.

Duša Vesne Parun: Koga Zovete?

Duša Jima Morisona (Okreće se prema duši Vesne Parun): Svetog Petra. Alo, alo (govori u slušalicu).

Sveti Petar (glas): Halo Jime, baš slušam Te End. Sjajna stvar, my frend. Kaj trebaš?

Duša Jima Morisona: Bog Pero. Ovdje sam u kavani s dušom Vesne Parun. Strašno je nesretna zbog toga što je umrla u Stubakima i tih slabašnih pokušaja oko njezine poezije. Jel’ možemo što učiniti? Demokratski sasvim. Recimo da se reformira njezin odlazak i da se može premjestiti. Recimo, da je umrla u Parizu. Bilo bi joj to kud i kamo bolje. Evo, šapuće mi kako može i na nekom otoku. Recimo Itaka, Sumatra, ha?

Sveti Petar (glas): Ja je razumijem. No, beznadno je jer današnja idiotizirana publika to ne bi prihvatila. Za njih je zadužen onaj duhovni pogrebnik Đuro kaj se pali se na kuharice. Vjeruj mi, ja sam sveti Petar i koliko znam, poezija nema šanse. Vidiš i sam kako je blijeda kao krpa.

Duša Jima Morisona: Da. Vidim. Ajme strašno. Dakle mora ostati u Stubakima?

Glas svetog Petra: Bojim se da je tako. Zdravo, zove me vrag na brzu liniju, pa se moram javiti da opet nekaj ne zabrlja.

Duša Vesne Parun: Dakle, osuđena sam na diletante.

Duša Jima Morisona (tužnog lica): Nažalost izgleda da je tako .Jebe mu, sve se teže nositi se s besmislom.

Duša Vesne Parun: Postoji Zakon za neznalice. Davno sam ga formulirala. Ide ovako – .Nemamo znanje/ A treba nam zvanje/ Dođeš u grad/ Kucaš: Sezame otvori se/ A ono pušiona!

Duša Matije Gubca: Eh, baš zbog toga nisam volio Franju Tahija.

(Spuštanje zavjese)