Naravno da sam ušao i naručio njihov lokalni specijalitet: njoke njezine mame Emilije, po kojoj se tratorija i zove. Nakon kraćeg ručno-nožno-talijansko-engleskog razgovora, Irene me odvela u svoju kuhinju i njen simpatičan kuhar ulaštene vrlo ćelave glave okrio mi je tajnu koja se zove: Gnocchi alla Sorrentina.

Sva sreća da je ćelavi kuhar znao ponešto njemačkog pa smo malo čarobirali i na užas Irene modificirali recept njezine mame koji je bio nepromijenjen od 1947. godine kad je tratorija i otvorena. Kao ljubitelju austrijske kuhinje koji sve živo vole zapeći, to sam i predložio, pa njoke i zapekosmo. Kuhar je priznao da su mu ovakvi, kako je sam rekao “više karakterni”.

Ne znam jesu li ostali pri svom receptu ili su uveli ovu modifikaciju, ali to na koncu nije ni važno.

Recept:

Kao i većina talijanskih jela koja se vežu uz tjesteninu ili njoke i ovaj je dosta jednostavan.

Recept za njoke vam uopće ne želim pisati jer vjerujem da ga znate. No jedno malo friziranje krumpira: u vodu u kojoj se kuhaju krumpiri stavite par listova lovora i majčinu dušicu. Njoki će vam imati savršen okus.

U tavu stavite malo maslinovog ulja pa kada se ugrije ubacite pasirani paradajz, dva cijela zupca češnjaka, nekoliko listova bosiljka, malo soli i papra. Poklopite i ostavite na najmanjoj mogućoj vatri pola sata.

U zdjelu stavite kuhane njoke, pomiješajte ih sa umakom (iz kojeg ste prethodno izvadili češnjak i bosiljak) i ostavite odstajati oko 20 minuta.

U dno vatrostalne zdjele stavite malo maslinovog ulja i jedan red njoka zajedno s umakom. Pa natrgajte mozzarellu i pospite s malo parmezana. Pa tako još jedan red.

Stavite u pećnicu zagrijanu na 220° i pecite oko 15 minuta, sve dok se mozzarella na vrhu lagano ne zapeče.

Zatvorite oči, uživajte u ovom predivnom jelu i pokušajte si zamisliti debelu Irene! (Ako ste gledali “Naše Malo Misto”… Irene izgleda upravo kao ona u koju se zaljubi Servantes).