Foto: SAZU

U neki noćni sat, tragajući po društvenoj mreži za bilo kakvom suvislošću, saznajem da je iznenada, u 79. godini, bez nekih prethodnih znakova , umro TONKO MAROEVIĆ, akademik, pjesnik, antologičar, povjesničar umjetnosti, prevoditelj, profesor , polihistor. Zadnji put sam ovaj termin upotrijebila govoreći o Ivanu Golubu i zaista, bilo je među njima uočljive sličnosti, u širini interesa, superiornom poznavanju stanovitih humanističkih područja, u načinu kako su obojica s lakoćom govorili o složenim stvarima (razlikujući se samo u oprečnom tempu, spori Panonac i hitri Mediteranac!). Obojica su također bili otvoreni, prijemčivi, životoljubni, radoznali i skromni, ne obraćajući pozornost na sitne i efemerne stvari i ne dajući im minute svoga dragocjenog vremena.
Nemar spram tehnike, izbjegavanje jalovih polemika, neosjetljivost na lasku i dodvoravanje, odbijanje ružnoće i jeftinoće u svim područjima i aspektima, bile su Tonkove „crte ličnosti“, baš kao i benevolencija, dobrota i razumijevanje za ljude koji su iz svojih čahura učmalosti pokušavali izaći na sunce, tražeći svjetlo umjetnosti. Pomogao je mnogima, a na moje osobno čuđenje nije se libio pisati o naivnoj umjetnosti, što je svojedobno pomoglo ublažavanju animoziteta spram ove pojave, raširenog u akademskim krugovima. No, Tonko je prvi otkrio nagib prema spontanom i apstraktnom kod Ivana Lackovića-Croate, i njegova Magma mater (monografija) dala je slikaru veliki zamah u oslobođenju mašte i razmahivanju geste, bez bojazni da bi ga napuštanje naivističkog zabrana moglo ičega „koštati“.
On sam bio je ludički „prvak svijeta“ : igrao se svime, od soneta, klasičnih poetoloških obrazaca, latinskih epigrama, „makaronske poezije“, do ozakonjeno „školskih“ stihova, koje samo znalac u njegovoj obradi otkriva kao držićevske, nazorove, matoševske, ujevićevske. Namučio me nekada poznatim zvučanjem, te bih dedukcijom i mnemotehnikom otkrila odakle vuče meštarsku nit: „I nitko sklad poremetiti neće, / Oblaka i oblika u oblini“. Ujevićeva škola, naravno. A ostaje nam tek ustvrditi odakle idu „opća pohvarenost“, kamo smjestiti metaforu za onu delikatnu žensku stvar čiji se oblik kreće „od pupa do salate“, i koliko je filozofske dubine u opisu otočkog krajolika izraženo jednim oksimoronom o „uzvišenoj skromnosti ili skromnoj uzvišenosti“, kako opisuje panoramu viđenu s Glavice sv. Nikole vrh Hvara.

U vremenu kad intelektualni humor, jezični, semantički, dosjetiteljski, postaje prava rijetkost, nalik na quetzal pticu među svrakama, Tonko je održao taj stijeg nad užasom ohlokracije i bijedom naših klošmerskih dobacivanja s ruba šanka i oboda zapišanih fontana. Bio je Splićanin, Zagrepčanin, Hvaranin, no poglavito kozmopolit i gospodin. Kretao se među nama, njegovim jatom vrabaca-pokućaraca, premda mu je raspon krila omogućavao da dohvati sasvim druga nebesa. Došao je u Koprivnicu na književnu večer u samtericama s rupom, ali kad je počeo govoriti, kakvo je to gusto, kompaktno tkanje bilo, bez pukotine i rašiva! Jednostavno, da postaneš ljubomoran ili da shvatiš kao dobačenu rukavicu, izazov vlastitoj retoričkoj i poetičkoj kompetenciji! Na toj sam večeri odabrala naziv svojoj stihozbirci RUKAVICA SONETA, premda u njoj sonet posvećen Tonku, gdje „zavidim mu na tom što je ševac“ nisam objavila. Imali smo stanovitu toplo-hladnu relaciju, koja se definitivno ustabilila i ozarila nakon njegova predgovora hrvatsko–engleskoj mapi BELLADONA, za potrebe moga studijskog projekta za Fulbrighta. Tu pomoć i gestu nikada neću zaboraviti.
Voljeli smo ga slušati zbog brzometnih asocijacija, persiflaža, razvijorene jezičnosti i sposobnosti da svoje estetske sudove umota kao svilene bombone iz onih kolonijalnih dućana, pa ih mi dugo otapamo pod jezikom, uživajući i hvaleći se što smo dijelom njegovih antologija, odabira, recenzija. I premda on veli kako se na početku svoje životne priče „nije do kraja vidio u literaturi“, čini nam se da smo baš zbog njega uvažavali generaciju „razlogovaca“, koja nam se mjestimice činila presuhoparnom i svakako umudrenom da bi stvorila poeziju za „dvije generacije unaprijed“. Danas je teško pobrojiti sve inovacije, korisne prijevode, utjecajne autore kojima su posudili „hrvatsku zavičajnost“, pa će i Tonkova uloga biti jasnija u sumarnom zbroju naših književnih dometa, kad se jednom takav račun zaključi.
U svakom slučaju, taj punokrvni čovjek bio je pun iznenađenja, poput onoga, kad je na Braču u bijelo rublje u gazdaričinoj perilici stavio nove crvene kupaće gaćice, a ona se uopće nije naljutila, jer kako reče „ko ne bi volija našega Tonka!. Ili kad smo putujući na jug u nekom pjesničkom kombiju stali na kavi, a on se popeo kao mačak na neku stijenu kraj auto ceste, te nam veselo mahao kad smo izašli! Mene je uhvatila vrtoglavica od njegova spuštanja na rukama, čak i kad je objasnio da ima kondicije i iskustva u planinarenju. Stekla sam uvjerenje da je nepoderiv, postidjevši se desetljetne razlike između nas u moju korist, i mog teškog disanja po vrućini. Nisam ni slutila da bi mogao otići tako brzo, usred dogovora o promociji nove antologije, usred njegovog ljeta po svemu, na mjestu koje ga je vezalo i u radosti održavalo. A bila sam se spremila kako ću mu reći : Tonko, reci ČVORAK, dosta cvrčka više! Pod crnom se smrčom već drukčije diše! Reci jednu pravu, sa smislom i vezom, Prereži nam pupkovinu svojim perorezom!

13. kolovoza 2020. Božica Jelušić