Gordana Gadžić: Katarza u Varivodama

Katarzičan dan za mene.

Veliki dan za srpsku zajednicu u Hrvatskoj i, uvjerena sam, veliki dan za hrvatsko društvo.

Komemoracija je počela pametnom i misaonom pjesmom lišenom bilo kakve patetike “Kraj i početak” Wisławe Szymborske, koju sam ja govorila. Nadam se da sam bila dostojna trenutka.

I predstavnici crkve i premijer Plenković i predstavnik srpske zajednice Pupovac odaslali su potom dalekosežno važne poruke i sve nas ispunili nadom da je ovdje moguće stvoriti jedno bolje društvo za sve ljude. Evo samo nekoliko ključnih trenutaka:

Plenković: “Prije 25 godina ovdje u Varivodama počinjen je težak zločin protiv nevinih i nemoćnih ljudi koji su okrutno pobijeni. Kao predsjednik vlade duboko žalim i izražavam sućut zbog izgubljenih života koje hrvatska vlast nije uspjela zaštititi… Došao sam ovdje poslati poruku pomirbe, nade, iskrenog partnerstva i obnovljenog povjerenja…”

Pupovac: ” Na ovom mjestu ja sam svjestan da su ovdje počinjeni zločini posljedica stradanja naših susjeda hrvatske nacionalnosti u vremenu do Oluje. Obavezni smo toga biti svjesni… Na poziv predsjednika Vlade g. Plenkovića odlučili smo napraviti zaokret u politici sjećanja na stradanja i komemoraciji za žrtve. Ratovi često počinju otvaranjem grobova, a završavaju njihovim zatvaranjem. Ratovi počinju i otvaranjem ubojitih riječi. A svi mi osjećamo da su nam potrebne glasnije, snažnije i sadržajnije riječi i poruke radi dobrobiti svih i Hrvatske same.”

Wisława Szymborska

KRAJ I POČETAK

Nakon svakog rata
netko mora pospremiti.
Kakav takav red
sam se neće napraviti.
Netko mora odgurnuti ruševine
na rubove cesta,
da mogu proći
kola puna leševa.
Netko mora greznuti
u mulju i pepelu
oprugama kauča
krhotinama stakla
i krvavim krpama.
Netko mora privući grede
da se podupre zid,
netko ostakliti prozor
i postaviti vrata na šarke.
To nije fotogenično
i traje godinama.
Sve kamere već su otputovale
u drugi rat.
Mostove treba opet
i kolodvore od temelja.
U dronjcima će biti
rukavi od zasukavanja.
Netko s metlom u rukama
još spominje kako je bilo.
Netko sluša
kimajući neotkinutom glavom.
Ali već se u njihovoj blizini
počinju motati oni,
kojima je to dosadno.
Netko će još s vremenom
ispod grma iskopati
rđom prošarane argumente
i prenijeti ih na stog smeća.
Oni koji su znali
o čemu se tu radilo,
moraju ustupiti mjesto onima,
što znaju malo.
I manje od toga.
Konačno skoro pa ništa.
U travi koja je prerasla
uzroke i posljedice,
netko mora ležati
s klasom u zubima
i blejati u nebo.

prev. Đurđica Čilić