Katarzičan dan za mene.
Veliki dan za srpsku zajednicu u Hrvatskoj i, uvjerena sam, veliki dan za hrvatsko društvo.
Komemoracija je počela pametnom i misaonom pjesmom lišenom bilo kakve patetike “Kraj i početak” Wisławe Szymborske, koju sam ja govorila. Nadam se da sam bila dostojna trenutka.
I predstavnici crkve i premijer Plenković i predstavnik srpske zajednice Pupovac odaslali su potom dalekosežno važne poruke i sve nas ispunili nadom da je ovdje moguće stvoriti jedno bolje društvo za sve ljude. Evo samo nekoliko ključnih trenutaka:
Plenković: “Prije 25 godina ovdje u Varivodama počinjen je težak zločin protiv nevinih i nemoćnih ljudi koji su okrutno pobijeni. Kao predsjednik vlade duboko žalim i izražavam sućut zbog izgubljenih života koje hrvatska vlast nije uspjela zaštititi… Došao sam ovdje poslati poruku pomirbe, nade, iskrenog partnerstva i obnovljenog povjerenja…”
Pupovac: ” Na ovom mjestu ja sam svjestan da su ovdje počinjeni zločini posljedica stradanja naših susjeda hrvatske nacionalnosti u vremenu do Oluje. Obavezni smo toga biti svjesni… Na poziv predsjednika Vlade g. Plenkovića odlučili smo napraviti zaokret u politici sjećanja na stradanja i komemoraciji za žrtve. Ratovi često počinju otvaranjem grobova, a završavaju njihovim zatvaranjem. Ratovi počinju i otvaranjem ubojitih riječi. A svi mi osjećamo da su nam potrebne glasnije, snažnije i sadržajnije riječi i poruke radi dobrobiti svih i Hrvatske same.”
Wisława Szymborska
Nakon svakog rata
netko mora pospremiti.
Kakav takav red
sam se neće napraviti.
Netko mora odgurnuti ruševine
na rubove cesta,
da mogu proći
kola puna leševa.
Netko mora greznuti
u mulju i pepelu
oprugama kauča
krhotinama stakla
i krvavim krpama.
Netko mora privući grede
da se podupre zid,
netko ostakliti prozor
i postaviti vrata na šarke.
To nije fotogenično
i traje godinama.
Sve kamere već su otputovale
u drugi rat.
Mostove treba opet
i kolodvore od temelja.
U dronjcima će biti
rukavi od zasukavanja.
Netko s metlom u rukama
još spominje kako je bilo.
Netko sluša
kimajući neotkinutom glavom.
Ali već se u njihovoj blizini
počinju motati oni,
kojima je to dosadno.
Netko će još s vremenom
ispod grma iskopati
rđom prošarane argumente
i prenijeti ih na stog smeća.
Oni koji su znali
o čemu se tu radilo,
moraju ustupiti mjesto onima,
što znaju malo.
I manje od toga.
Konačno skoro pa ništa.
U travi koja je prerasla
uzroke i posljedice,
netko mora ležati
s klasom u zubima
i blejati u nebo.
prev. Đurđica Čilić

