Evo i meni dođe i prođe takav dan, kad ništa ne zapišem, ništa mi se ne “uhvati uha”, kad me moja vlastita olovka ne sluša. Ispuštena očica u tkanju, prilog koronaškim mjerama i akt dobrovoljnog odustajanja. Najprije mi se spava, a potom imam nesanicu, pa ružno sanjam, pa ne znam gdje su mi naočale, pa rezigniram i odustanem od svih dnevnih planova i vučem crte po papiru, metodično, dugotrajno, da dođem do točke koncentracije. I pustim “spontani niz” a u njemu su ove riječi: razdaljine,palindromi, uranilovka, pravocrtnost, kalibracija,galenski pripravak, Garuda, sekundanti, rezonanca, polarizacija, ohlokratski, ponderabilno. Pomislim: da sam ja neki nadobudni “modernist”, od ovoga bih sklepala pjesmu, ali naravno, ja sam tradicionalist i držim se Milosza: “Pjesme treba pisati rijetko i samo kad smo sigurni da smo u vlasti dobrih, a ne zlih duhova”.

Tako se spasim od grižnje savjesti, pa dinstam gljive i rižu, kako me je naučila Larissa u Seattleu, i pijem čaj i perem ručno unukove čarape, što je odgojno loše, ali u stvarima srca logika ne djeluje pretjerano, kao što je svima poznato. I dobro, negdje za vikend smiješi mi se Slavonija, pa ću odraditi nekoliko krupnijih, ne baš privlačnih stvari, da samu sebe nagradim tim željenim izletom. Tako ja funkcioniram, postarija i neopuštena gospođa, koju su u djetinjstvu učili kako “lijenčine zaustavljaju kotač napretka”, pa se danas ne usuđujem opustiti, ni kad bih objektivno to mogla, bez većih posljedica.

Mislim da se ovo zove trivijalije, pišem pišem petnaest, samo da nešto ispada iz tipkovnice. Bogami, ljudi od toga u cijelom prošlom stoljeću napraviše literaturu, neki čak i uspješnice i nije ih nimalo sram pred licem povijesti. Čudan je to posao, to rudarenje po literarnom rudniku, kad ti se čini da si desetak puta premašio normu, te nemaš kome isporučiti nove vagončiće rude, zaostale u mraku tunela. Preskače me opet neka napasna misao na Galovića, na njegovu preranu smrt, i odlazak, kako ono reče: “Tam gore, gdi je ništ i se…”. A u nekoj davnoj pjesmi varirala sam to kajkavskom parafrazom: “Tam gore, gdi je ništ i se, / Se je NIŠT, NIŠT je se. Nam je hasnovito ravnati se na počinek”.

Ergo, ipso dixit.

F.G.