Jedina stvar koju bi trebali mladi naučiti je da ništa, ili gotovo ništa ne očekuju od života. (Emil Cioran)

Filozofski fakultet (2)

Profesor koji će mi ostati u nezaboravnom i u divnom sjećanju je Hamid Hadžibegić. Predavao je turski jezik koji je poznavao kao maternji. Srednje visine, prilično mršav, jako kratke sijede kose, jež frizure, čim bi ušao u kabinet, izvadio bi svoj češljić, pokvasio ga u česmi malog lavaboa, i počeo da se češlja. To bi potrajalo. Iako tu nije bilo ništa da se počešlja. Bio je krajnje učtiv prema svima, istovremeno distanciran i blag, i kao osoba i kao profesor. Na ispitima je davao je uvijek mnogo bolje ocjene studentima nego što su zaslužili, nikoga ne oborivši. Kao asistent, s njim sam prisustvovala ispitu. Tad se skoro izvinjavao što je nekoga morao loše ocijeniti. Ja sam ga razumjela, i sama sam dijelila veće ocjene nego što bi trebalo. Nekad sam, priznajem, čak studentima šaptala iza Filipovićevih leđa, tako da me je moj mlađi kolega Čaušević, smijući se upozorio da ću, ako tako nastavim, biti jednog dana kao profesor Hadžibegić. To je značilo previše blaga? tolerantna? ili možda nezainteresirana? Već sam rekla da su za mene ispiti bili poniženje. Riječi mog kolege sam shvatila kao veliki kompliment, jer je prof. Hadžibegić bio jedan od rijetkih nastavnika apsolutno aristokratskog duha, duše i ponašanja na tom Fakultetu. Nikad nikoga nije uvrijedio, što su znali drugi profesori, neki čak i sa sladostrašću, nikad se ne unoseći u sudbine i živote svojih kolega. A bio je očito human, plemenit, elegantan, i spreman da pomogne, kad je mogao.
Vančo Boškov nam je držao vježbe iz turskog jezika, a kao docent, predavao tursku književnost. Makedonac, odselio je napokon u Skoplje gdje je relativno mlad i umro. Vrlo radin i predan istraživač, volio je i da se druži i sa studentima i mlađim kolegama, i da im pomogne ako je trebalo, mada mu nisu bile strane ni sitne intrige. Kao nastavnik, nije bio pretjerano zanimljiv, iako je strasno bio predan radu na osmanskim dokumentima, posebno siđilima. I ja sam mu jedno vrijeme bila suradnik. Njemu, više nego profesoru Filipoviću dugujem što sam naučila čitati ta teška osmanska dokumenta. Jednom smo pogrešno preveli riječ koja se mogla prevesti na više načina, ali Nedim Filipović nam nije ispravio prevod kad ga je dobio na uvid prije štampe, samo mi šapnuvši u hodniku da treba biti oprezan s tom leksemom. Čak je, reklo bi se, uživao što se tu potkrala greška koja će ostati za sva vremena na teretu Vanče Boškova kao prvog potpisanog, i što samo on zna pravilno odgonetati komplikovana osmanska dokumenta. V. Boškova su naročito cijenili njemački turkolozi, koji su mu pravili hommage nakon nagle smrti.
Vježbe iz arapskog nam je držala Nada Kosanović Bojanić; obrazovana, do kraja svog prilično kratkog života, ostala je draga i korektna osoba.

Nedim Filipović

Uspjeh je ići od poraza do poraza ne gubeći entuzijazam. (W. Churchill)

Srednjeg rasta, prilično mršav, dojam koji je ostavljao najviše zbog vrlo uskog, skoro zašiljenog lica, s bradom podignutom prema nosu, i malim očima, vrlo živim iza naočala, ovaj profesor je bio prava enciklopedija znanja. Naravno da je izvrsno poznavao i staroturski, i srednjeturski, i razne turske jezike, pored osmanskog i modernog turskog, ali i arapski i perzijski. Svi oni uvjet su za izučavanje Osmanskog carstva i naše historije kojom se bavio na osnovu historijskih dokumenata, a ne na osnovu rekla-kazala, i nepouzdanih novinskih članaka i raznih kompilacija. To je tada bilo cijenjeno, i on je u tome bio prilično hrabar. Može se reći čak da je bio genijalan naučnik, ali i čudak, ako ne i paranoičan, ili zao. U svojim djelima, nije uvijek citirao historijske izvore, izostavljajući namjerno brojeve pod kojim se ti dokumenti mogu naći u bibliotekama svijeta gdje je on radio. Pošto je kopiranje dokumenata bilo zabranjeno u tim svjetskim ustanovama gdje ih mikrofilmuju – one čuvaju svoje blago a ne kao mi posuđujemo kvazi-naučinicima da ga nose kući. Lična profesorova biblioteka bila je prava riznica mikrofilmova dokumenata iz osmanskog perioda. Imao je i aparat za čitanje. Jednom, dva puta odveo me je svojoj kući da mi pokaže i biblioteku, i svoj radni kabinet, i svoje neprocjenjivo blago. Problem je bio što se ipak nije držao maksime da učenik premašuje učitelja, niti bio,dakle, od onih koji će biti sretan i ponosan što će ostaviti iza sebe talentiranog nasljednika.
Prema meni je bio nekad fin, a nekad nesnosno arogantan. Ovo posljednje naročito kad sam postala asistent. Kad je bio dobre volje, vodio me je svojom “bubom” u neki restoran van grada. Plašio je studente, nazivao djevojke često pogrdnim imenima. Kad bi se na časovima pojavila neka od njih trudna, bojao se da se ne porodi na licu mjesta i da se on mora pretvoriti u babicu a njegov kabinet u porodilište.
Časove smo imali, dakle, nekad u njegovom kabinetu. Govorio mi je za trudnice: Vidi, opet ju je onaj njen napumpao. Tad je takvim ispravljao loše ocjene, kojim ih je prethodno obasipao. Ja sam s nekim od njih kao i u školi, radila na ispravljanju tih loših ocjena u prolazne.
Jedina osoba koja se pobunila protiv nedoličnog uvreda koje je profesor sasuo na nju, bila je moja kolegica Jesenka. Ona je ranije živjela u Beogradu, i vrlo je moguće da je tamo izučila sve o zaštiti ljudskih prava, koja su bila razvijenija nego u Sarajevu, pa je profesoru održala dobru lekciju iz te oblasti. Nakon što mu je zabranila da joj se ikad više obrati na takav način, on se to nije ni usudio, ali je i dalje drhtao od bijesa čim bi je ugledao. Čini mi se da ga je jednom također «izružio» i njegov student Vojislav Vujanović, kad je uvidio da ga neće uzeti za asistenta, kako mu je godinama obećavao. Ovaj je potom postao poznat kritičar umjetnosti. Veliku profesorsku karijeru obećavao je Filipović i Zlati Žunić, mojoj kolegici s godine, koja je bila nećakinja Meše Selimovića i time se, prirodno, dičila. Profesor Filipović mi se ne jednom pohvalio da je on lično «zaslužan što je Meša napisao Derviš i smrt, jer ga je uputio u tajne sufizma, i godinama ga podučavao o tome». Bio mu je alim, učitelj tafsira, nauke o egzegezi Kurana. Očito se osjećao po malo autorom tog remek-djela i bio nezadovoljan što Selimović nije kasnije isticao njegovu ulogu u nastanku svog romana.
Pošto je moj profesor dobro znao i evropske jezike (uvjet uopće za upis na orijentalistiku), a posebno je znao francuski, vjerojatno je i tu trebalo da nam dadne do znanja da je bolji i od samih Francuza. Često bi se popeo do francuske katedre, do lektorice Mauricette Begić, da je pita za neku riječ, a kad ona ne bi znala odgovoriti, lupio bi se po čelu, sjetivši se u posljednji čas izraza, koji je malo tko znao osim enciklopedije Larousse.
Ja sam mu sredila za štampu cijelu gramatiku turskog jezika, radeći na tome danonoćno s puno entuzijazma, služeći se njegovim predavanjima, ali i svim drugim u svijetu objavljenim gramatikama, kao i primjerima iz literature. On je to međutim, kad sam mu predala, odmah zaključao u svoju ladicu, nikad više i ne pogledavši moj i njegov rad. Nisam bila napravila kopiju pa nisam mogla ni objaviti to nakon njegove smrti. Mlađi kolega, iskoristiti će bez sumnje profesorova predavanja kad je objavljivao svoju gramatiku, jer je utjecaj stanovit.
Profesoru Filipoviću sam sredila i predavanja iz islamske civilizacije, koja sam snimala na magnetofon a onda prekucavala. I danas imam srećom tu kopiju, i ako mi život dopusti, možda ću sve te rukopise srediti i objaviti, naravno pod njegovim imenom kao što su studenti Ferdinanda de Saussure (1957.-1913.) učinili svom profesoru, tvorcu moderne lingvistike, i lingvističkog strukturalizma. Radije sam snimala ta predavanja na ogromnom magnetofonu od stotinu kg, premda mi se potom od kucanja onesvijestilo i ulica talasala kao more pri buri, da, radije to nego da pomažem u biblioteci. U stvari, već nakon prve godine, profesori s Katedre su me proizveli u demonstratora. Imala sam i mjesečnu platu, koja mi je, iako simbolična, bila odličan džeparac. Umjesto da radim sa studentima, što je i bio posao demonstratora, tražili su da pomažem u sređivanju (nesređene) biblioteke Odsjeka, koja je bila uz profesorske kabinete. I više nego da prašim knjige, ja sam morala da ispijam kafe s bibliotekarkom, i da slušam njene ispovijesti. Priče nisu bile nezanimljive – sve priče su dobro došle za budućeg autora -, ali je najgore bilo što sam morala da tražim od nje dozvolu za odlazak na Jahorinu ili drugdje, za vrijeme ferija. Drugim riječima, nisam bila slobodna, nego se pretvorila u činovnika. Zato sam dala otkaz s tog laskavog mjesta. On nije prihvaćen. Nakon izričitog odbijanja da budem ovisna o bibliotekarki, ponuđeno mi je da prekucavam i sređujem predavanja Nedima Filipovića iz islamske civilizacije. Bila sam prezadovoljna, jer sam opet bila jedini gospodar svog vremena. Ali ni ta predavanja moj profesor nije ni pogledao.
Najveće djelo Nedima Filipovića ostaje Princ Musa i Šejh Bedreddin, knjiga od 768 strana, objavljena u Svjetlosti 1971. Pošto nije imala Indeks imena i općih pojmova, bila je skoro neupotrebljiva za naučnike istraživače. Zato smo kolega Čaušević i ja, po nagovoru prof. Boškova, sačinili taj indeks. Tad nije naravno bilo kompjutera, pa smo radili danima i sedmicama, da ne kažem mjesecima, pješice, sa fišama. Nažalost, taj ogromni materijal nikad nije štampan.
Pomenuto djelo je veoma važno za izučavanje historije Osmanskog carstva, pa onda i Balkana. Evo samo nekoliko riječi o protagonistima – jednog od njih, Bedreddina, čuveni turski pjesnik XX stoljeća, Nazim Hikmet, proglasio je pretečom marksizma:
Šejh Bedreddin (1359–1420) bio je mistik, učenjak, teolog i revolucionar. Najpoznatiji je po svojoj ulozi u pobuni protiv Osmanskog carstva 1416. godine, koja je bila ozbiljna prijetnja Mehmedu I i cijelom carstvu. Bio je i plodan pisac koji se kao učenjak zalagao za dokidanje vjerskih razlika. Na njegovu misao je utjecao veliki sufijski i mislilac Ibn ‘Arabi, a poznat je i kao autor komentara al-‘Arabijevog djela Fusus-ul-hikam (Kvintesencija mudrosti). Najznačajnije mu je djelo Varidat, Božanske inspiracije. Poput ostalih sufija, vjerovao je da je stvarnost manifestacija Božje suštine i da su duhovni i fizički svijet međusobno nerazdvojni. U Varidatu će reći da su “ovaj i onaj svijet u cijelosti imaginarne fantazije; raj i pakao nisu ništa drugo do duhovne manifestacije, slatke i gorke, dobrih i zlih djela.” Ta uvjerenja utjecala su na njegove političke i društvene ideje, posebno ideja o Jedinstvu Bića (Vahdeti Vuđud). Za Bedreddina i njegove pristalice, sve religije su u osnovi bile iste, a vlasništvo nad imovinom trebalo je biti zajedničko. Takve ideje će se dopasti svima koji su se osjećali marginalizirani u društvu, pa će ideologija o jednakosti odigrati glavnu ulogu u pobuni 1416. g.
Princ Musa Čelebi (1388-1413) bio je jedan od sinova sultana Bajazida I. Podsjetiti ću da nakon što je Tamerlan u bici kod Angore zarobio Bajazida I (1389-1403), dolazi do borbe sultanovih sinova za vlast. Period, poznat kao interregnum, okončan je 1413. Mehmedovom pobjedom nad trojicom braće, pa i nad princom Musom, koji je uhvaćen i pogubljen. Bedreddin, koji je bio kadiasker kod princa Muse, biće prognan u Iznik, a njegovim sljedbenicima će oduzeti timare (posjede) koji su im bili podijeljeni. Ipak će Šejh ubrzo iskoristiti klimu protivljenja Mehmedu I. Bježeći iz Iznika 1415. godine, uputiti će se preko Crnog mora do Vlaške, i 1416. dići bunu protiv sultana.Pobunjenika je bilo na hiljade u raznim krajevima Carstva. Revolt je ipak ugušen, a šejh Bedreddin javno pogubljen zbog remećenja javnog reda i mira, i propovijedanja vjerskog sinkretizma i kolektivnog vlasništva nad dobrima.
Ovo nije bio prvi revolt u historiji Osmanskog carstva, niti prva buna koju su vodili derviši, odnosno šejhovi (duhovne vođe). Paradoks je bio što su ti derviši bili dobrostojeći ljudi, istovremeno propovijedajući odricanje od blaga ovoga svijeta. Tek donekle sličan slučaj je i s Hasanom Kaimi Babom, iz 17. v., pripadnikom kaderijskog derviškog reda, šejhom Sinanove tekije, koji je po svoj prilici bio vođa bune iz 1682. To je gladna godina, i seljaci iz okoline Sarajeva i gradska sirotinja digli su se naročito protiv trgovaca koji su sakrili žito kako bi mu kasnije povećali cijenu. Oni napadaju sudnicu (mahkeme) i ubijaju kadiju i njegovog naiba. Iste godine, iz Carigrada stiže naredba da se pogube mnogi pobunjenici, a dio njih progna u Carigrad. Kaimi, pak, nije doživio sudbinu Šejha Bedreddina. (Cf. više u Hasan Kaimi Baba, Zalihica, 2020.)
Profesor Filipović je veoma dobro poznavao sufizam i pisao o tome, proglasivši fenomen islamskog misticizma kao nešto krajnje misteriozno i gotovo nedokučivo za profanog istraživača. A bavio se mnogo i islamizacijom Bosne. Glavni razlog za islamizaciju bio je, po njemu, što u Bosni nije bilo monolitne crkve. U vezi s islamizacijom, u radovima će pomenuti i Bogomile u Bosni, iako reklo bi se, gotovo plašljivo koristi ovaj naziv, naročito omražen kod njegovih kolega kršćana, nacionalista, koji i danas tvrde da u Bosni nikad nije postojala ova dualistička religija, nastala pod utjecajem Perzijanca Mania (3.v.) i njegove religije, maniheizma, gdje su kao i u bogumilstvu prisutni elementi hrišćanstva i judaizma, ali i brahmanizma, zoroastrizma, budizma. Većina bosanskih hrišćana smatra da su pripadnici bosanske crkve, koje neki zovu i Bogumilima, bili isključivo katolici, odnosno pravoslavci. N. Filipović je u osmanskim izvorima naišao na toponim ”Bogumilo” i pretpostavlja da je su ova riječ i religija bili stvarnost u tom dijelu svijeta. U poeziji bosanskog pjesnika i mistika Kaime Babe nailazimo na stihove u kojima se može također pročitati riječ Bogumili. Pitanja i dalje ostaju otvorena, što potvrđuju i radovi profesora Filipovića o islamizaciji, a posebno o masovnom prelasku bogumila na islam. Defteri jasno, pak, pokazuju da su na islam prelazili hrišćani. Ako su u prvom valu islamizacije, prelazili veleposjednici da bi zadržali poziciju i bogatstvo, u drugom valu, masovno prelaze i seljaci, iako se njihov položaj nije poboljšavao time. Na islam često prelazi jedan član porodice, promijenivši hrišćansko ime u muslimansko, a ostali ostaju hrišćani. (Cf.Jasna Šamić, Mit o Bogumilima, Behar, 149-150, DECEMBAR/PROSINAC 2019., i Bosnie Pont des deux mondes, ISIS,1996)