Zašto se u ovo uključujem kad nisam prozvana kao osoba iz „tvrde, oficijelne struje”, niti kao osoba „meke, neoficijelne – virtualne struje”? Zato što moj obzor nije isključivo pro domo sua, intelektualni nervni sustav mi je uvijek podrhtavao na društvene i kulturne fenomene, posebice na one koje se mogu svrstati pod „znakove vremena”.

.

Još prije pet godina u Poeziji na glas kod Irena Matijasevic mi je išao ciklus pjesama STVARNO VIRTUALNO za koje je Irena napravila kritičarski uvod rekavši, između ostalog – „Svojim novim pjesničkim rukopisom Zorica Radaković zadire u srž današnjeg doba, u njegovu virtualnost. Svoje pjesme u prozi ili slobodne stihove koncentrira oko fenomena virtualne komunikacije putem e-maila, chata, u kojoj se nešto attachira, šalje pa se ne zna je li nešto primljeno ili ne, u kojoj ima i nema odgovora suprotne strane. Naoko banalan i površan povod, a to je specifičnost ljubavne komunikacije je međutim iznio zanimljive misli i uvide o srži današnjice odnosno o doslovnom gubljenju čovjeka u njegovom materijalnom izdanju ne koje smo navikli.”

.

Dakle, tu se radilo o refleksijama fizičke i ne-fizičke ljubavne veze a koje su obje na mentalnom nivou itekako stvarne, baš kao što je fizička veza nestvarna ukoliko je sazdana na iluziji, a ne na istini. Iako sam u trenutku objavljivanja tih pjesama imala iza sebe 30 godina umjetničkog, pjesničkog staža – situacija na „tvrdom” terenu je bila takva da te pjesme nisam mogla objaviti u papirnatom izdanju. Kako sam silno željela da te pjesme budu javno dostupne, mogućnost je bila da se emisija uz popratni likovni materijal objavi na YouTube u čemu mi je priskočio brat Ivica Gunjača čiji su elektronski spretni frendovi montirali materijal pa je Ivica to objavio na svom kanalu. Ta akcija, dakako, nije bila bila posve legalna jer se radilo o produkciji HRT, pa je to bilo izvjesno kršenje autorskih prava – produkcijske kuće te glumaca Jelelene Miholjević i Vesna Tominac Matačić koje su poeziju čitale, ali ja sam rekla da ću riskirati, preuzeti svu odgovornost na sebe ukoliko bi došlo do tužbe.

.

Ukratko, u par navrata sam linkove tih pjesma davala na fb profilu, ali NIKAD nisam na fb-dala niti jedan svoj originalan stih jer je u pitanju skupocjen, vrlo koncentriran rad koji mora biti objavljen u relevantnom prostoru – tvrdom ili mekom (virtualnom), svejedno – ali prostoru gdje čitalac dolazi s koncentracijom i spremnošću da primi umjetničku informaciju a ne da se miješa sa statusima gdje ljudi objavljuju što su jeli, s kim su pili kavu, i ima li im pas tvrdu stolicu! Hvala, ne! Dok tvrdim kulturnim prostorom caruju šerifi oslanjajući se na koruptivnu politiku Ministarstva kulture – moje će pjesme biti u mom kompjuteru i na USB memorijskom sticku koji ću kao po krilatici – omnia mea mecum porto- nositi uza se za slučaj potresa. Podcrtavam, nije problem u virtualnom prostoru kao takvom nego u relevantnosti.

.

Ovo je bio uvod da razjasnim polaznu točku s koje promatram trenutnu polemiku. Također, naglašavam da nemam ništa protiv onih koji objavljuju pjesme na fb-u, njihov izbor. Pa sad – dajem okupljene komentare, da budu kao cjelina.

.

Istina je negdje na pola puta, odnosno – trebalo bi naći neki balans.

Ova javna diskusija me asocira na epohu prije – kad su se pojavili blogovi i kad su tek počeli internetski portali papirnatih novinskih izdanja i kad je općenito bio zazor prema internetu. Čak se i Zdravko Zima sprdao s internetom kao medijem novog doba. Elita je bila samo za tvrda pakiranja i papirnata izdanja, razumljivo – ti ljudi su imali svoje funkcije po redakcijama (urednik, novinar, član savjeta itd.) a uz to, dakako – solidnu plaću s kojom su mogli dizati kredite za stan, auto itd., i – s te točke gledišta – ljudi koji su besplatno pisali na internetu za njih bili fukara. Dok mnogi od njih i sami nisu izgubili posao… Kažem, istina je na pola puta – jer na internetu se može besplatno objaviti sve, što je jeftinije nego plaćati izdavačima koji tad zažmire na kvalitetu, pogotovo ako za istu knjigu još dobiju sredstva od Ministarstva.

.

(Raspolažem informacijama o pjesnicima koji su „stupovima kulture” na ruke plaćali da im se tiskaju knjige, jer – je potpis službenog izdavača i „cijenjenog urednika” bila jača garancija za proboj nego kad bi isti novac uložili u vlastitu nakladu i bili tretirani kao amateri, a kojima se nisu pisale kritike. U toj raboti – postojao je i cjenik za kritiku. Što je sve djelić koruptivne mreže koja ide od MK!, a pri čemu bosove nitko nije ni pokušao raskrinkati pa su u međuvremenu postali cijenjeni građani koji će nakon smrti možda imati svoju ulicu ili trg! Povijesne ličnosti!

.

Informacije kojima raspolažem neću izreći jer bi prozvani pjesnici rekli da nemam dokaza, ali mogla bih barem reći za svoj slučaj gdje sam bila iznuđivanja za knjigu koja je dobila dotaciju od MK ali se urednik pravdao da su „sredstava premala”. Kako nisam dala financijsko učešće – knjiga nije tiskana, a dotacija za knjigu nije vraćena u MK, a pri tom je isti urednik/nakladnik tiskao i knjige bez potpore MK – zbog čega sam slobodna tvrditi da se radi o malverzaciji. Pa u tom smislu – kad ti šerifi vide da ne kontroliraju 100% teritorija nego da se paralelno odvija dinamika na na internetu, oni su zabrinuti i busaju se o prsa estetička.)

.

Da nastavim, nakon digresije.

Ali, ako tko objavljuje amaterski – ono što piše besplatno u slobodno vrijeme, to nije neka kvaliteta. Zbog nedostatka kritike je i problem i s tvrdim knjižnim izdanjima, nekmoli s ovim. O ovome bi se moglo raspravljati do prekosutra. Uglavnom – žalosno je što papirnati prostor drži šačica korumpiranih ljudi. Kad bi se samo jedan istraživački novinar ovome posvetio – da iskopa i posloži dokumente, to bi teški skandal. U području kazališta npr. istraživanjem i prokazivanjem malverzacija su se bavili Vitomira Lončar i Nora Krstulović – a na području književnog izdavaštva – nitko.

.

I dodajem u slijedećem komentaru.

.

Mene smetaju korupcija i kriminal, a ne spontani tijek razvoja aktivnosti putem društvenih mreža. Više puta sam se pitala – kako je moguće da USKOK, DORH i kako se već zovu ne istraže korupcijsko klupko pri MK. Valjda se baš ne obrće golem novac, ali – malo po malo… Ali čak šteta nije ni do novca! Nego je šteta što skupina ljudi radi samo za interes male grupacije i onda je to šteta za kulturu i javno dobro.

.

Onda komentiram tekst izvjesnog Zrinka Šminunića primjećujući da se malo pogubio.

.

Pjesme na mrežama nisu ponuda za objavljivanje u papirnatom mediju. Kao – internet nudi kvantitetu a neki urednik (Kruno Lokotar, koji kao i njegovi pajdaši koji su u bezbroj komisija i žirija – tobože godišnje čita puste tisuće stranica; moš mislit!) će iz toga izvući kvalitetu dostojnu tvrdog pakiranja i možda ju i prodati. Gutembergova galaksija i internet su 2 različita svijeta i tiskani medij koji je trom i gubi bitku i izdržat će koliko Ministarstvo kulture bude dotiralo izdavaštvo. Pa dakle dolazimo do podjele institucionalnog i neinstitucionalnog.

.

Prirodna stvar, oni koji su pri institucijama kao arbitri preziru internet i poeziju s mreža, ali sama ta poezija s mreža ih neće ugroziti koliko kotač historije s pratećom tehnologijom. Dakle, institucionalno (dotirano) izdavaštvo bi se na neki način trebalo premjestiti na internet radi brzine i protočnosti i pri tom sačuvati kriterije. Naime, poezija s mreža je naprosto ona koja se objavljuje na mrežama a počesto je vrlo niske kvalitete pa bi u toj sferi ipak bilo potrebno kritičko filtriranje, što za sad ne postoji.

Na sve, dolazim do intervjua koji je načinila Gea Vlahović povodom najnovije knjige Krešimira Nemeca a gdje se on (indirektno) dotiče aktualne polemike.

.

On veli: „ … nema više pouzdanih vrijednosnih mjerila, hijerarhija je dokinuta, u bespućima interneta i sveopće komercijalizacije svi glasovi postaju jednako važni ili – točnije rečeno – nevažni. Estetske kategorije koje su nekad bile bitne u tvorbi kanona, kao što su inovativnost, poetička izvrsnost, sublimnost, inventivnost i sl., gurnute su u drugi plan, dok su na cijeni neki drugi čimbenici: senzacionalnost, spektakularnost, efekt, pomodnost, umreženost. Osim toga, konzumerizam paralizira sve uzvišenije kulturne funkcije. Bojim se da smo na putu prema novom barbarizmu. Pod naletom trivijalizacije, medijske manipulacije i agresivnog prodora popularne kulture kanon se sve više spušta „prema dolje“, prema djelima i opusima koje bismo, u estetskoj klasifikaciji, još do jučer bili skloni svrstati u područje „niskoga“ ili „banalnoga“.

.

Pa tu komentiram.

.

Sam medij nije garancija (ne)kvalitete – tu je problem književnog arbitra. Institucije su em konzervativne em ohole i u svojoj samodopadnosti ne vide što se oko njih događa u internetu. Dokaz tome je kad sam Krešimira Nemeca probala maloprije naći na fejsu, nema ga!!! Što ti to govori?