U četvrtak u 19.00 sati u Galeriji Kraluš, Vatrogasna 3. u Sv. Ivanu Zelini otvoriti će se izložba fotografija Danje Šantak ”Nebo iznad Zagreba”, dio iz njezina opsežnog ciklusa ”Volim Zagreb”.

Fotografije nadahnute gradom i životnim značenjem, ustvari jednim osobnim zamišljenim stanjem, ispod kojeg neumitno postoje i neravne ulice, parkovi, žamor, vodoskoci, spomenici, krovovi, brzi automobili i gužve.  A opet, sve to i nije važno za osjećanja koja se žele sačuvati. Za senzibilnost onoga što je grad ili kako se on vidi sada daleko bitniji postaju neplanirani ali zabilježeni svakodnevni pogledi u dan i noć, u nebo iznad Zagreba i u vizuru koja po prirodi nadilazi dojam zatečena života,

Unatoč tome što su sve fotografije snimljene na javnim prostorima, one posjeduju senzibilnost  posve intimnog karaktera i pristupa umjetničkom djelu, otvarajući nam panorame grada u bojama sjete kao jedne od važnih osobina  memorijske fotografske slikovnosti. Sanja Šantak tako se i ovdje, sljedeći disciplinu artističke nedosljednosti prisutne i u njezinoj prijašnjoj izložbi u staroj galeriji ULUPUH-a u Tkalčićevoj ulici (Izložba o izložbama koje se nisu dogodile) usredotočuje na prirodu umjetničkog događaja u post-konceptualnom kontekstu. Za razliku od prijašnjeg pokušaja kada je višeznačno težište umjetničkog izlaganja osim umjetničkog djelovanja pretpostavljalo i sudjelovanje, dijalog između neostvarenog i postojećeg, sada se to sudjelovanje fotografski memorira u odnosu umjetnice i promjenjivosti vizure grada, između panorame i vizije, između pogleda i sjećanja.

Kada se ove fotografije promatraju s naslova liste senzibilnosti koju svatko u sebi nosi, onda se događa drugi dio fenomena umjetničkog sudjelovanja. Ustvari fotografija nas prisjeća na to zašto nismo ravnodušni. Kadrove Zagreba izmaknuti iz uobičajene perspektive suvenirske fotografije ipak prepoznajemo, dapače, osjećamo ih s manjim ili većim zadovoljstvom, kao tišinu, kao pogled koji se zaboravio, možda i radost što je to ono što smo željeli vidjeti a do sad nismo, i slično. Za razliku od Wendersovih i Handkeovih predstave anđela u filmskom djelu ”Nebo nad Berlinom” koji osluškuju misli i osjećanja prolaznika kako bi ih sačuvali kroz vrijeme, Sanja Šantak na fotografiji postiže istu namjeru ovdje u Zagrebu, iako rijetko prikazuju ljude što je u spomenutom filmu središnja fotografska tema.

Ipak, u Zagrebu se, da parafraziramo Handkea, nitko ne može izgubiti. Ne zato što bi prije ili kasnije došao do Zida koji je godinama dijelio svijet, nego zato što bi kad se pogleda gore, u nebo iznad Zagreba, svatko domaći lako osjetio kako je doma. Upravo u toj prepoznatljivosti onog možda i neshvatljivog a opet prisutnog i poznatog, leži velika vrijednost fotografija Sanje Šantak.