Georg Smiley, bio je sjetni i pomalo nespretni britanski špijun s debelim kratkovidnim naočalama, uvjereni antikomunista i uvijek zavjerama opterećeni savršeni učenik i činovnik obavještajnih struktura jednog odavno posrnulog carstva. Književni lik koji je postao upečatljiva literarna maskota tajne pozadine hladnog rata, ekspert za ”našu” vrstu izdajica, napose prebjega i operativaca sovjetskih službi, tih crvenih prijetnji koje dolazeći iz podneblja vječnog mraza, u stalnoj igri toplog i hladnog, želeći nadmudriti i nadvladati ”čuvare” ”slobodnog svijeta” i pokrasti njihove ”tajne”.

Stvorio ga je, nedavno preminuli, pisac i špijun John le Carre, pravim imenom David John Moore Cornwell (1931-2020 ), pišući o njemu u desetak svjetski poznatih romana koji su postali kanon i klasika špijunske literature. Lik Georga Smileyja smišljen je ujedno i kao protuteža Flemingovom fantastičnom špijunskom junaku Jamesu Bondu, pa se umjesto trilerskih akcija suptilno ističe sva psihološki nedorečena i moralno dvojbena pozadina obavještajnih manipulacija u uvjerljivoj atmosferi ugroženosti i straha od opasnosti s Istoka. Sumnjičava iracionalnost stalno je opterećenje Le Carreova iskustva hladnoratovske špijunaže oko koje gradi zaplet svojih priča. Ona svoj temelji nalazi u stvarnom a ne literarnom poraznom iskustvu britanske obavještajne zajednice u koju su se od ranih tridesetih pa do pedesetih godina veoma uspješno infiltrirali sovjetski špijuni poznati pod nazivom Veličanstvena petorka ili Cambridge five. Kako je Le Carre i sam bio špijun koji je tijekom 1950-ih i 1960-ih radio prvo za Službu sigurnosti (MI5), a potom i za Tajnu obavještajnu službu (MI6), pa tek potom postao pisac, atmosfera straha od izdaje, prevare i duple priče dominantna je na njegovim stranicama .

A kako i ne bi? Izraz “Cambridge five” poznati je toponim iz historije špijunaže, a odnosi se na podneblje regrutiranje petorice talentiranih studenata u Sovjetsku vojnu obavještajnu službu (GRU) tijekom njihovog studiranja na sveučilištu u Cambridgeu ranih tridesetih godina prošlog stoljeća. Sva su petorica bili uvjereni marksisti-lenjinisti i smatrali su kako je sovjetski politički sustav bitna prepreka širenju fašizma. Radeći u raznim službama britanske vlade s lakoćom su desetljećima Sovjetskom savezu dostavljali gomile obavještajnog materijala. Zanimljivo je kako unatoč dvadesetogodišnjem, moguće i dužem, špijunskom poslu protiv Krune nitko od petorice špijuna nikad nije procesuiran. U javnosti broj i članstvo te obavještajne čakre počelo se odmotavati nakon američkog pritiska da u zapadnim službama postoji opasna sovjetska ”krtica”, ili više njih. Donald Maclean (Homer) i Guy Burgess (Hicks) prvi bježe 1951 u Moskvu, dok Harold Kim Philby (Sonny, Stanley) u Mraz prelazi tek 1963. i to iz Izraela. Anthony Blunt (Tony, Johanson) i John Cairncross (Liszt) priznali su špijunažu, ali je za prvog to objelodanjeno tek 1979., a za drugog 1990. godine. Le Carre nakon što je krajem četrdesetih studirao na Sveučilištu u Bernu,i nakon što se našao u Vojnoj obavještajnoj službi u Austriji gdje je bio zadužen za prebjege s Istoka, početkom pedesetih nastavlja studije u Oxfordu istovremeno špijunirajući studente lijevih orijentacija koji su potencijalno mogli biti zavrbovani od Sovjeta. Ipak, tek 1963. godine nakon svjetskog uspjeha romana ”Špijun koji je došao iz Mraza” za kojeg je dobio prestižnu nagradu Sommerset Maugham, i u kojem je glavni lik tragični heroj Alec Leamas, Le Carre odlazi iz Tajne službe (MI6) i počinje živjeti od pisanja. Iz monumentalne sage o špijunskom zanatu svakako se izdvajaju naslovi kao što su ”Dečko, dama, kralj, špijun” (1974), ”Plemeniti Đak” (1977), ”Smileyevi ljudi” (1980), ”Savršeni špijun” (1986) i ”Ruska kuća” (1989).

George Smiley kao lik pojavljuje se u deset Le Carreovih romana utjelovljujući kako životno iskustvo tako i nadarenost njegovog stvaratelja. Unatoč svim nedostacima, taj lik iz knjige predstavlja i pravu iskonsku ikonu hladnog rata i podijeljena svijeta. Pitam se, treba li za njime žaliti? Le Carre vjerojatno ne bi, ne zato što mu Smiley kojeg je stvorio nije simpatičan, nego zato što je smatrao kako je nostalgija postala prljavo oružje u rukama političara. Nema povratka u prošlo jer to više ne postoji. Svim pravim špijunima je to jasno.  Zar ne. Na kraju nemaju gdje. Zbogom George?