Prvo pravilo prije bilo kakvog sraza jest da ne treba omalovažavati protivnika. Zato nije dobro olako reći: “Onaj s hitlerovskim brčićima i jednako fašističkom “dijalektikom” je kreten. Kako može biti kreten netko tko je svoj ekstremni stav utržio, financijski se osigurao, netko tko je jade jadne uspio uvjeriti u svoje monstruoznosti, pa ih okolo voda i postrojava, pali s njima baklje, obilježava sramotnu mrlju na licu hrvatske povijesti. Čovjek s idiotskim brčićima oko sebe je okupio gomilu nesretnika koji svoju ratnu traumu za sobom vuku kao vreću cigala, kojima je život od devedesetih jedan beskrajni dan u kojem pričom i promišljanjima neprestano proživljavaju isto: smrt. Takvi nesretnici uvijek će krivca tražiti izvan sebe, jer su po prirodi stvari skloni liniji manjeg otpora. Puno je teže kopati po sebi, raditi na sebi. puno je lakše prisjećati se “slavne prošlosti”, izmišljati mitologije i kovati ništarije u zvijezde. Osobito u trenutnim uvjetima kad navodno “desni centar” pred izbore ne smije izgubiti čete ostrašćenih nesretnika koji će na glasačkom listiću paradoksalno uvijek radije zaokružiti imena onih kojih devedesetih, kad su oni gradili svoju traumu u krvi, nije bilo nigdje, koji su stvorili ovakvo okruženje socijalne nepravde, nego “crvene fašiste” od kojih su mnogi zapravo ratovali s njima, bok uz bok. Ostrašćeni nesretnici, naime, prihvaćaju sve zvučne kovanice čudovišnih kovača mraka kao što je spodoba sa smiješnim brčićima. Oni ne mare za programe. Oni se boje povratka u Jugoslaviju koja se više ne može vratiti. U mraku se boje mraka kojim im prijete. Negdje je sve pošlo po zlu. I sve ide dalje po zlu. Djeca na gradskom trgu metropole nam iz nekog jalovog protesta pjevaju o kamenu, kršu i maslini, tuku se zbog DNK, oblažu plastikom ili odlaze… Mi koji smo se nekoć kerili slušajući neku drugu glazbu u čudu ih gledamo i pitamo se gdje smo to i kad pogriješili, koji segment ovog filma smo propustili, usred čega smo zaspali… “dok mrtvi fazani lete iznad naših glava, mrtvi fazani lete, a nijedan ne pada…”