Ljeto od malih mjestašaca, rasutih po geografskim kartama, posvuda gdje migolje kojekakve kolone ljudi, pozvanih ne samo na muku i patnju, već i na užitak i trošenje, iziskuje da se skoro pa preko noći pretvore u neke ljupke zakutke, koji će k sebi privlačiti ove materijalno jače slojeve, između ostaloga, i nekom kulturnom, umjetničkom ljepotom. Sve ljeti hoće da se dopadne, i ljudska tijela, razgolićena, tome teže, i zimi opustjela, zlokobnošću narogušena mjesta uz more, sve se pretvara u sudjelovanje u stvaranju obmane o slatkosti života. Oh, želimo i mi u tome da sudjelujemo, barem malo tog nektara da obližemo, mi koji u slatkost ne vjerujemo, kojima su oporost i gorčina slađi, mi bismo isto malo te ljetne draži da uhvatimo, da prisvojimo njenih eteričnih uspomena koje samo što ne ispare, da ih stisnemo negdje kod predjela srca, da nas griju, sve do narednog proljeća…

Jer kad trava ponovno zazeleni, mi ćemo se tada sjetiti vječnosti, kao što to neki pjesnik kaže – misliti ćemo – sve će u nama bubnjati o tome, da je naš život neka duga pjesma bez kraja, pjesma čiji se refren opetuje i onda kada se on površinski okonča. No stvar je u tome da mi u površinu ne vjerujemo, zato i možemo nadati se, nekog tamo dalekog, idućeg proljeća, da će naš život, za razliku od ovih što žale i nariču, trajati vječno.

Zato što u površinu ne vjerujemo mi idemo, poput nekih misionara sa drevnih slika, sa crkvenih fresaka, držeći u rukama visoke štapove pozlaćenih drški koji se izdižu mnogo više iznad šiljaka naših – ne crkvenih, ne svećenićkih, već u nekom, i nama samima ne posve vidljivom smislu, prosvijećenih, duhovnih, možda misionarskih kapa, mi se penjemo na rovinjsko Golo brdo, na kamenu uzvisinu nadomak Rovinja, gdje je sada sve tiho i mirno, nakon što je jedna snažna i nagla, podnevna ljetna kiša bubnjala.

Mi smo, već po običaju, navikli na tu vlastitu duhovnu pojavu, koja se, vjerojatno, javlja i kod drugih ljudi, naročito kod ovih, nama sličnih, koji potpadaju pod kategoriju umjetničku, da težimo uhvatiti nešto, što se u stvari, uhvatiti ne može. Je li to ljubav, ili radost, ili sloboda, nešto svakako blisko savršenstvu, to mi sada ponovno polazimo tražiti, iako već dugo znamo, davno spoznali smo, da se to rijetko susreće, i da možda, niti ne postoji, osim u nekim, izuzetnim i kratkim, blještavim poput sunčeve svjetlosti koja se u nekom svom kosom silasku zabija u oči, trenutcima.

Ipak, mi sada, u ovim godinama nataloženim iskustvom, već pomalo moramo sebe nagoniti na to da ponekad i povjerujemo u to – u neku simpatičnu ludoriju, tek kako ne bismo posve uvenuli u svojoj osami, u odvojenosti od ljudi. Mi stoga krećemo među ljude, a to će nekome sigurno zvučati i groteskno – na neko mjesto koje nosi ime Golo brdo, gdje u stvari ljudi gotovo i da nema, a oni koji su se tamo, na vrhu toga brda davno nastanili, sagradivši ondje čudne nastambe nalik na male, ranokršćanske crkvice neravnih, nakošenih zidova, ti su ovdje došli upravo kako bi tu zasnovali neki zaseban život, u osami, i izdvojenosti.

Moguće da su i oni, ta neobična umjetnička obitelj Brajnović i Hegedušić, ovdje ove ljetne događaje umjetničke osmislili, izložbe, happeninge, performanse u Studiju Golo Brdo – u onoj maloj, a mogla bi biti i gotičkoj crkvici, oličenoj u bijelu boju, i pod golim večernjim ljetnim svodom, pod pustim nebeskim tamnomodrim plaštem posutim zvijezdama, opet kao na oslikanoj unutrašnjosti neke crkvene kupole, kako i oni sami ovdje, u ovoj fizičkoj, doslovnoj odvojenosti, gdje se nakon jednog seoca tipičnog nadaje borova šuma, nakon koje slijedi čistina sa proplankom, sa nastambom nalik na zamak sa kulom, povrh koje mladi Brajnović izvodi svoju umjetničku gestu sa trubom – kako i oni sami na tom pustom mjestu ne bi u tišini i miru uvenuli.

A opet, sve se ka tišini i miru, ka uvenulosti kreće, i ovo ljeto u svojoj punini, u svojoj vreloj zavodljivosti brzo okrenuti će se u svoju suprotnost, u minulost za kojom možda neki plakati će. No mi još uvijek nećemo biti ti, možda jednom, u nekoj budućnosti, kada ćemo kao neki koji su doživjeli duboku starost, tiho plakati nad cijelim svojim životom, tada će, u toj suznoj emulziji, u zgusnutosti žala i tuge, zasigurno biti prisutno i ovo ljeto, i ova posjeta Golom brdu.

Ovdje, u stvari, svi koji dođu, koji navrate, dolaze iz neke svoje odbačenosti, iz neke svoje daljine, da bi tu, u nekom ljetnom druženju, jer ovdje se izložbe i umjetnički događaji, lišeni strogoće i uniformnosti, zategnute formalnosti na koje je čovjek pripreman u atrijima galerija, na službenim otvaranjima izložbi punim onog probadajućeg, nelagodnog svjetla, u stvari i rade zbog druženja, koja se do kasno u noć otegnu, da bi tu nešto vidjeli i doživjeli, da bi ostvarili neki kontakt sa, možda, nekim sebi sličnim.

Mada, mi znamo, nema onoga tko je nama sličan, mi sebe ne možemo razumjeti sa drugim, a to je zato, jer ni sami sebe do kraja ne možemo razumijeti.

Ali ovdje, na ovom Golom brdu, dobro je što nitko ništa nama ne nameće – ako netko od nas, želi sjesti na panj, ili na ugao daske od koje je sačinjena klupa, što omeđuje u krug neku kamenu fontanu, bez da naročito u žamoru ili dijalogu učestvuje, nitko ga na to neće prisiljavati. Možda mu netko od domaćih ljubazno ponudi komadić sira, ili čašu vina, možda ga upita odakle je došao, a dalje se svatko prepušta onome čemu želi – samo šetanju ukrug, promatranju izložbe, neobične građevine, noćnoga neba, osluškivanju prirode – to je na izboru, na volji posjetioca.

Sada smo ovdje gledali jedan video zapis neke ruke, neke šake ljudske stisnute u oblik pesnice, šake koja viri iz vode, pozivajući na bunt, na akciju, na protest, a istovremeno, i sama se bori da ne potone – to je valjda naša situacija ovdje, gdje mi, glava već davno potopljenih pod vodom, neke buntovnike glumimo, praveći se sami pred sobom, da još nismo potonuli do dna.

Ili, u stvari, to je možda, i nesvjesno, prikaz onog suštinskog položaja umjetnika, čiji je zadatak uvijek da se bavi potonućem, padom, onime što rumunj Cioran naziva „Kratak pregled raspadanja“? Da dotakne onu jezu i dno postojanja koja i njega samoga u upit stavlja, gdje se on plaši hoće li ga vir do kojega se spustio, mračna spilja u koju se je uvukao, sve ne bi li jasnije vidio, i opisao, njene zidove opasane mrakom, hoće li ga vlastita tama ljudska uvući i usisati u sebe tako duboko, da iz nje više ne uspije izaći čitav? I da, kada ipak izroni na površinu, snagom cijelog doživljaja vlastito i tuđe srce uzdigne, učini da ono, barem neko kraće vrijeme, kuca kao da je nečim snažno oplemenjeno.

To bi, u stvari, bila neka smiješna ruka – ruka koja buni se i opire, ali samo kroz privid, kroz prvi pogled na stvari, a koja u stvari bori se u nekom grču da nešto stvori, kreira, da prodre do nečega do čega se ne može, ili se zbog straha, drugi ne upućuju tamo, i da se ondje, na tom dnu, ipak ne zadrži suviše, da se od njega slabim, ali ustrajnim snagama, odbije do površine, do mjesta na kojemu će uhvatiti novi dah, za ponovno, dalje uranjanje.

To je, zapravo, suštinski položaj umjetnika, onaj kojega je svjesna i ova ovdje, na tom Golom brdu, nekada zvanom Gumila, gdje su se u prapovijesno vrijeme gomilama kamenja obilježavala grobna mjesta predaka, nastanjena obitelj – položaj života na rubu, života u kojemu se, iz dana u dan, iznova, osjeća jasno laka i brza mogućnost pada, dosezanja dna.

Zbog toga ovdje  izostaje pompa, jer samo slijepac, i budala, imaju razloga da kočopere, uzdižu i šire svoja prsa, pred nečim što je nevidljivo, ali sveprisutno, jače, moćnije, snažnije od svakoga tko živi, tko svjedoči iskustvu postojanja.

I, istovremeno, zbog toga je umjetnik Marčelo tu, davno, 60- ih godina, kada je osnivao ovaj centar umjetnički, imao prava i slobode, i ludosti, da sam sebe proglasi kraljem, kraljem slikara neba i zemlje, skupa sa krunom, plaštom i kraljevskim moćima. Jer, kao što kaže njegov sin, Tomislav, likovno vizualni umjetnik i sveučilišni profesor, umjetnost je duhovna kategorija, pa, zbog toga, ne podliježe društvenim, niti političkim odrednicama. Centar je umjetnosti stoga, dakle, ondje gdje umjetnik odredi da on jest. 

Uostalom, sve je u vezi umjetnosti teško opipljivo, teško svodljivo na  zadane i konkretne mjere, zato su neobični oni uporni porivi u čovjeku, koji ga stavljaju u položaj nekoga atlete, nekog sportaša koji bi na tom tlu da se okuša, da se sa drugima takmiči i naspram njih svoje snage oproba. To je ipak, više, čini se, kao jedan put samotni – biranje neke šumske staze, poput onog Heideggerovog šumskog puta spoznajnog, staze koja vodi do nekog mjesta osamljenog, do kolibe u, i uokolo koje, čovjek – stvaratelj neki, može sebe, i svoje djelo pronaći, ali može, isto tako, i vrlo lako sebe izgubiti.

Zato je ovdje, u ovu ljetnu večer, večer koja je uslijedila nakon pljuska obilnog, popodnevnog, koji je na lišću stabala ostavio ono neobično, oku privlačno ljeskanje, zbog kojega čovjek šumu nekada poistovjećuje sa pojmom čarolije, netko sklon da promatra, i uživa u prividu, i da se prividom, kao i umjetnošću koja je plod, rezultat sličnoga majstorstva, zanese. Zbog toga ovdje očito i dolaze umjetnici, i oni koji se umjetnošću, iz raznih pozicija bave.

Zbog toga se tu ne dolazi slučajno, već s namjerom, da se baš na ovo mjesto, na određeni događaj dođe.

Tu slušam neke priče, razgovore kustosa nekih muzeja, povjesničara umjetnosti, koji pričaju o tome kako je sramota da grad Zagreb ne želi otvoriti muzej Toši Dapcu, majstoru, klasiku fotografskom, čiji stan se nalazi na samom Trgu, na Jelačić placu, kao jedno iznimno atraktivno mjesto, fundusom čijih radova, golemim brojem negativa, raspolaže zagrebački MMSU.

Zar to ne bi bilo pametno, i unosno, da se na tom, simbolički jakom mjestu, otvori muzej našeg najvećeg fotografa, čiji je rad memorirao povijest, život, duh i dušu značajnog dijela jednog stoljeća, koje tek što je za nama? To se sada ovdje isto svi pitaju, nemoćno sliježući ramenima, pomireni sa nekom općom sudbinom nepostojanja i neuspjeha, kao da je to neka naša, već i sasvim unaprijed zadana sudbina, koja nikada neće biti promijenjena.

Tu osluškujem neko tečno, fino, razgovaranje, više čavrljanje zapravo, na francuskome, razgovor neki u kojem sudjeluje vremešna domaćica, starica lijepog, profinjenog, nježnog izgleda, nekadašnja kćer i djevojčica velikoga slikarskog majstora, kojemu taj naziv slikar – majstor stoji uklesan i na grobnom kamenu, Krste Hegedušića. Ta gospođa Zvjezdana pita nas da li smo mi možda iz Beograda? Ne, nismo, mi smo stigli samo iz Pule, ali i ona je ovome mjestu, ovom Golom brdu, i usamljenosti koju ono po sebi nameće, daleka i udaljena kao Beograd, ukoliko možda ne i dalje.

Ovdje jedna poznata, slavna umjetnica, priča kako je na vlastitom, roditeljskom imanju, nakon smrti majke koja je ondje posljednja živjela, izvela happening pokapanja svoje roditeljske kuće. Bageri i rovokopači vrijedno su radili cijelo poslije podne. Tu slušamo i pripovijest jednog razvojačenog branitelja, koji je u posljednjem ratu vođenom ovdje kod nas, bio pripadnik naše, obrambene, Hrvatske vojske, i koji se, gladeći rukom glavu maloga psa,  prisjeća nekog potresnog prizora, kada su žene u jednom selu, nedaleko od prve linije fronte, prvo donijele borcima domaće hrane, juhe, mesa, i kolača, a potom, kada je vojska, koju su većinom činili njihova braća, muževi, sinovi – kada su svi ti muškarci krenuli prema liniji, žene su, poredane uz cestu popadale na koljena i molile na glas, kao u nekom ritualu, punom osjećanja nemoći, očaja, straha.

Mi slušamo, i rado bismo pogledali ka nebu, da ugledamo svijetle oblake, i ptice koje sa jedne strane neba, u malim, pa sve većim jatima, prelijeću na drugu stranu, kao da se nekuda sakupljaju, u neko zajedničko, daljnje gibanje, ali ne možemo, jer na Golom brdu još je noć, ovdje smo još uvijek vlastitom voljom zaglavljeni, do nekog trena dok se ne učini da je vina, ljudi i umjetnosti bilo dovoljno.

Nema ovdje sada, dakle, nikakvih ptica, da malo zacvrkuću, nema niti zvukova čudnih, noćnih životinja, da dopru do nas iz obližnje šume. Ovdje samo stoji i sjedi, šeta se, ali bez šepurenja, neko široko, izmiješano društvo, iz kojega do nas dopiru kojekakve riječi ruskog, njemačkog, talijanskog, riječi koje razumijemo i ne razumijemo, koje nemamo potrebu da tumačimo, jer mi smo i onako već dosta toga razumjeli, i shvatili smo da od tog razumijevanja, u životu nećemo imati veće pomoći, nego uvijek, samo još većih, i većih smetnji.

Na tom Golom brdu, koje je kao neko, voljom njegovih neobičnih stanovnika proglašeno „sveto“ mjesto, svi koji smo sada ovdje, a tako je izgledalo i sa nekima koje smo tu prije sretali, nekim slavnim umjetnicima poput Kipkea ili Marteka, izgledamo kao da smo malo luckasti.

Samo je valjda stvar u tome da svaki od nas teži tome da vlastitu ludost, ostatku svijeta protumači kao nešto što se je najviše, više od ostalih, približilo pojmovima istine i ljepote, i da u njoj ima mnogo žrtve, i čak, prikrivene svetosti.

Zato smo valjda, dok smo se tu uspinjali, sami sebi sličili na misionare, na svećenićka lica u dugim zlatnim odorama, sa onim visokim kapama zašiljenim, i sa štapovima koji mogu biti i štapovi prosjački, samo što se u nekom času, u nekoj sparnoj kišnoj omaglici, mogu zamućenom oku vrhovi tih štapova učiniti kao da su pozlaćeni, kao da su poput štapa Marčela Brajnovića, kraljevski. To bi svakako bila jedna iluzija, ali iluzija svakoj sujeti prijatna, pa tako ni mi, koji za sebe volimo kazati kako istinu povrh svega ljubimo, nismo na nju otporni, dapače, ona nam je potrebna, da u one svoje tamne jame, u one predjele mračne, sasvim i posve jednog dana ne potonemo.