Slikovnost: Krunislav Stojanovski

Marijan Grakalić: „Smrt Jamesa Joycea i druge priče iz XX stoljeća ” (ShuraPublikacije, Opatija 2021.)

Čak 36 priča i još više slikarskih ilustracija Krunoslava Stojanovskog u crno-bijelom otisku stalo je u 160 stranica knjige Marijana Grakalića naslova Smrt Jamesa Joycea. Iako se radi o nizu, knjiga se zapravo tvori od dva dijela koja zaokružuju gotovo stoljeće silovitih ranih i društvenih mijena u  Europi a koje su se živo reflektirale u Istri, Hrvatskoj i Regiji.

Prvi dio knjige je vezan uz Prvi a u drugi dio uz Drugi svjetski rat i njegove posljedice koje se protežu preko dogmatskih 50-ih preko hipi pokretom obilježenih 60-ih s vrhuncem ’68, godine glasovitih studentskih nemira koji su našu tad socijalističku samoupravnu zemlju stavili u čvršći kontekst napredne Europe, Europe kojoj je Hrvatska a napose Istra koja je u tematskom fokusu ove knjige – oduvijek pripadala, i da bi, na koncu – vremenska linija povijesnih previranja i potresa dotakla i posljednji, Domovinski rat i zaokružila period s kojim je autor Grakalić upoznat bilo kroz neposredno iskustvo ili povijesno istraživanje.

Turobno ili prpošno ispričane – priče su to o političkom i ratnom usudu na koje pojedinac nema (bitnog) utjecaja. Tako, u priči „Oholi hir” pripovjedač zaključuje: „Vlak prolazi, ljeto također, srce kuca, sudbina ostaje.”

Dakako, Grakalić nije potpuni zagovornik fatuma, njegovi likovi imaju elemente slobodne volje s pomoću koje doživljavaju unutarnju dramu – sukob između htijenja i mogućnosti, potreba pojedinca i društva, pitanja pravde i nepravde itd. a što bi oslikavalo dramatičnost čovjekova opstanka u povijesnom svijetu, no – unutar ovog tematskog okvira – gdje slobodnomisleći nisu ujedno i slobodnodjelujući pojedinci, autor toj njihovoj egzistencijalnoj mučnini daje smisao kroz mitove – od starogrčkih, preko indijskih (kali yuga, iz Upanišada) te znanstvenih (o postojanju čudnovate ribe nalik na sirenu).

Fina mješavina fantastike, realizma i činjenica pisana je uglavnom na književnom standardu bez upliva dijalektalizma, lokalnog govora ili žargona, s izuzetkom autobiografske priče „Krštenje u pokušaju” gdje govor samoborskog kraja doprinosi efektu humora. Inače, u cijeloj knjizi je nekoliko priča anegdotalnog karaktera, a jedna od njih je i „Smrt Jamesa Joycea” po kojoj je knjiga naslovljena, vjerojatno zbog atraktivnosti imena slavnog Irca koji je zbog svog jednogodišnjeg boravka u Puli unekoliko i proslavio taj grad, odnosno popularizirao Istru.

Zbog konteksta su mi priče iz drugog dijela knjige (onog koji se tiče vremena nakon Drugog svjetskog rata) bliže za razumijevanje no one iz prvog dijela daleko fascinantnije.

Čak, razmišljala sam – da je moguće zagrobno djelovanje – zbog teme i stila – vjerujem, priče iz prve polovice knjige bi zasigurno rado recenziju napisao i sam Miroslav Krleža koji se bavio sudbinom našeg čovjeka, žitelja Austro-Ugarske monarhije u povijesnoj vjetrometini Prvog svjetskog rata u kojoj se prekraja politička sudbina našeg nacionalnog prostora kao i Europe. U toj recenziji sliku na naslovnoj stranici ilustratora Krunoslava Stojanovskog bi možda usporedio s Munchovim Krikom.

Na stranu Krleža, radi se o zbirci priča poetskog realizma na stilskom tragu ekspresionizma (pravca s početka 20. stoljeća u kojem su umjetnici pa i pisci pod utjecajem strahota velikog rata izražavali katastrofične i tjeskobne vizije svijeta posežući i za romantičarskim elementima nadnaravnog, mita i fantastike) što je sve prisutno kod Grakalića, s tim što je on europska krvava događanja tog doba stavio u okvire Istre.

Spomenuta ekspresionistička paradigma (u prvom dijeli knjige) je i plod autorove discipline jezika i mašte da odstupi od proznih trendova realističkih iskaza kojima svjedočimo u aktualnoj književnosti 21. stoljeća gdje se jezik počesto koristi više kao spontani a manje kao estetski aparat kojim se neka tema oblikuje u književnu zbilju. Jezičko-stilska razina Grakalićevog proznog pisma u tom dijelu je u potpunoj korelaciji s povijesnim vremenom kojim se bavi a začuđujuć je spoj lakoće kojom izriče intimistički senzibilitet tog doba i uvjerljivost povijesne građe kojom superiorno barata.

Tako, povijesne osobe oko kojih se pletu priče su, osim legendarnog J. Joycea – Fran Supilo, Franz Ferdinand, Franjo Josip, Josip Jelačić, kralja Aleksandar, V. Gortan, I. Meštrović, Staljin, Mussolini, A. Crowlley, Thruman, Tito, L. Brežnjev, V. Mainhof…

Atmosfera groblja, crkvi, salona, logora – ocrtana je do nijansi tako da mi se neke prozne slike učinile kao predložak za filmski scenarij. Naročito u priči „Epoha Gmunda ili ratno roblje”

Naime, Gmund je logor na sjeveru Austro-Ugarske monarhije – gdje je ta carevina iz taktičkih ratnih razloga deportirala tisuće Istrana i gdje im  je u prostoru ograđenom žicom, u smradu fekalija – radi smanjenja očaja potican kulturno folklorni život – pa se rade pučki igrokazi, čak i jedna opereta, otkriva se spomenik Franji Josipu… A među zatočenicima se pokreće tajni jugoslavenski kružok među kojima su teozofi, anarhisti, nacionalisti, komunisti.  Ljudi skapavaju zbog pothranjenosti i u sanjarenju o bijegu prikraćuju vrijeme – današnjim rječnikom rečeno – teorijama zavjere i doznaju da je za njih prikupljen novac od ulaznica u zagrebačkom Narodnom kazalištu od izvedbe  drame „Zimsko sunce” Viktora Cara Emina, a koji kao pomoć nikada nije do njih stigao.

Iako je nezahvalno upoređivati ostvarenja različitih umjetničkih vrsti, književnost i film, ne mogu odoljeti da ne spomenem da me je atmosfera iz navedene logorske priče asocirala na dramsku seriju Dragana Bjelogrlića „Senke nad Balkanom” u kojoj je on unutar kriminalističkog žanra upravo kolosalno dao povijesni duh Europe i Balkana između dva svjetska rata dotičući se raznih tajnih društava masonske provenijencije koji su kao siva eminencija stajali iza mnogih političkih odluka koje su krojile sudbinu Europe i Balkana.

Ono što vidim da povezuje Grakalića i Bjelogrlića makar u tom jednom segmentu interesa za povijest jest činjenica da su obojica generacijski daleko od ratne i međuratne epohe prvog dijela 20. st., no da i jedan i drugi – gotovo u isto vrijeme imaju poriv pretresti to razdoblje u kojem, tko zna – možda čuči odgovor na neka pitanja o našoj političkoj sadašnjosti.

No da se vratim Grakalićevoj knjizi čije su priče promišljanje rata, ali i arta.

Kao prvo: one su književni i povijesni hommage Istrijanima koji su na svom tlu doživjeli ratnu Europu ili pak daleko od domovine na ratištima ili u logorima uz  očajničku čežnju za povratkom proživljavali kaljenje antimilitarizma i žudnju za slobodom. Da bi iznjedrio takvo štivo – autoru nije bila dovoljna njegova privatna vezanost za ovu hrvatsku regiju, uostalom – da je samo sklonost u pitanju to bi rezultiralo jednostavnim sentimentalizmom u kakvom je obično u žiži tzv. mali čovjek; ne, ovdje nema te populističke igre, u ovim pričama pisanim u prvom licu svaki lik pripovjedač je kompleksna persona svjesna svoje egzistencije i povijesnih ograničenja koja dovode u pitanje njegovo osobno kao i održanje kolektiva kojem pripada. Štoviše, uz događaje o kojima pripovijeda – kroz epistolarnu formu ili (dnevnički) zapis – pripovjedač – bio on trgovac, ili (najčešće) oficir, u svakom slučaju – obrazovana osoba – bavi se promišljanjem rata i arta, da – umjetnosti, o kojoj su date razne definicije pa i ta da je ona (pred ratom) bijeg u zaborav.

Na to, autor i citira mudre misli pjesnika koji direktno ili indirektno promišljaju povijest. „Jer, sve što se zbiva znamenje je nečeg što će tek biti, kako je to smatrao još Seneka”  (Iz priče „Na Dušni dan 1922.”)

Trijezno i lucidno isprepliće se sa snovitim pasažama.

Jer, uz provjerljivo i estetskom logikom prihvatljivo kazivanje on u dimenziji mita i fantastike psihodeličnim prizorima pridružiti i mitski pa – kao kad se u priči „Put svile” ružni pauk preobrazi u Arhanu, prelijepu suparnicu grčke božice Atene, na vrhuncu iznenađenja ta živa božica ujedno će biti obična gola ljepotica s kojom će lik/pripovjedač najprije pojesti doručak; što će sugerirati da su božanstva kojima mit kodira zbrkanu stvarnost po Grakaliću zapravo u svakodnevici koja je, ovisno o percepciji – uzvišena ili banalna.

Ipak, ova zbirka nije jedna od onih knjiga koja bi se bombastičnim dizajnom u tvrdim koricama kočoperila u izlozima knjižara udvarajući se potrošačkom oku, radi se o predmetu teškom kojih 10 dkg, plastificiranih korica bez unutrašnjih klapni, da je još za koji centimetar uža i kraća doimala bi se kao džepna. S obzirom na to da je knjiga tiskana uz potporu Ministarstva kulture i medija RH te Grada Rijeke, ne ulazeći u to koliki je bio ukupan budžet, čini mi se da je izdavač Shura publikacije možda trebao potražiti i dodatnog sponzora kako bi knjiga tehnički i prezentacijski bila na razini vrijednog tekstualnog sadržaja.

Kako bilo, vjerujem da – bez obzira na kronične zakulisne igre unutar mehanizama Ministarstva kulture – knjiga „Smrt Jamesa Joycea” Marijanu Grakalića neće proći ispod radara komisija koje dodjeljuju nagrade za najbolja književna ostvarenja u godini.