Ti ljudi koji se usuđuju usred javnog nastupa drndati po mobitelu, tražeći neke podatke, koji tamo zdušno “podržavaju” selske žmukljare što su srondali lokalne proračune, te im daju blistave šanse za buduće beskorisne načelnike, koji pojma nemaju o kulturi ni kulturnom identitetu svoje županije i regije, koji ekologiju koriste kao ofucanu plastičnu zastavicu, kojom neumorno mašu pred okom javnosti, koji melju o svom utjecaju i sposobnosti rješavanja krupnih problema, ne navodeći ni jedan primjer kada im je to u prošlosti uspjelo, jednostavno su fenomen, koji kako veli moja kolegica profesorica, “ne treba promatrati na razini psihologije, nego na razini Stenjevca”.

I sada znajući da će ovo biti loše primljeno, kao što se u kovidurskim početcima na mene okosilo nekoliko persona zbog takvih primjedbi, no moram reći da je je vizuelni dojam za mene presudan, taj prvi, drugi i treći kontakt očima, koje mi razotkrivaju dimenziju nečije pojave, njen opći status, gard, govor, energiju koju odašilje: po svemu tome sudim kako će priča završiti i uglavnom sam u pravu. Beskrvna, tašta, sparušena i nekompetentna kovidurska ekipa, kao i kandidati o kojima trenutno mislim, imaju jednu zajedničku osobinu: ne djeluju uvjerljivo, ne ostavljaju dojam ljudi koji bi mogli izvesti to o čemu štrikaju u svojim javnim nastupima. I gle, nisam jedina! To isto misli GIBRAN u Glasu učitelja, navodeći: ” Bogatstvo duha krasi čovjekov lik te pobuđuje naklonost i poštovanje. Čovjekov duh manifestira se u očima, stasu i svim njegovim kretnjama. Naš izgled, naše riječi, naša djela, nikada nisu veći od nas samih, jer duša je naša kuća. Naše su oči njeni prozori i naše riječi njeni glasnici”.

Stvarno se loše osjećam u odnosu na predložene izborne kandidate, s jednom iznimkom, i tu sam stavila svoj potpis iz potpunog uvjerenja. Čovjek razumije tri ključne stvari: zavičajnost, značaj kulture i potencijale prostora i energenata koji su u igri u odnosu na svemoćnu Državu. Sigurna sam da bi te ciljeve znao artikulirati i ostvariti u ime naše županije. Što se ostaloga tiče, samo da dodam na temu fascinantne debelokožnosti neke lokalne nomenklature, koja vjeruje da će po automatizmu zadržati svoje pozicije. Oni znaju da ljudi nerado misle i nerado preispituju prošlost. Da su podložni sugestiji, potkupljivi, ili pak toliko ravnodušni i razočarani, da vjeruju kako je “sve to isti vrag i ne može se ništa promijeniti”. Glasat će za njih i oni o tome nemaju dileme. Dakle, dok se tako blesuljavo kese ispod svojih naklepanih parola s plakata, zapravo drsko ciljaju na nas, svoje malobrojne kritičare, koji vidimo, čujemo i znademo izraziti ono što mislimo. Oni nas otpisuju jednom kineskom poslovicom, koju nisu čuli, ali praktički je provode u djelo: “Samo ti krekeći, reče nož Žabi, a ja ću te secirati”.