Postoji jedna Milletova slika koju poznajem pod nazivom “Angelus”, a koja prikazuje težake u polju, kako se zaustavljaju u času Pozdravljenja, zatečeni u polju krumpira, da bi izgovorili večernju molitvu. Angelus /Pozdravljenje inače označava kraj dana, smiraj, i tada se izriče kratka molitva, u zahvalu za još jedan dan na svijetu, koji smo oplemenili svojom nazočnošću, trudom, dobrim mislima ili djelima koja ulaze u onu biblijsku paradigmu “neka ne zna ljevica što daje desnica”. Taj “Marijanski trenutak” meni je osobno najdraži, pa se i moja prva večer na Učiteljskoj akademiji tako zvala “Doba Angelusa”. Kad sam pronašla Milletovu sliku, cijela se duhovna scena u potpunosti zaokružila i ispunila.

Slika odiše sabranošću i skromnošću, ostvarena u jednostavnoj tonskoj skali, u nijansama zemaljskog praha i sutona, a težačka odjeća-modre hlače i sivkasta pregača-savršeno drže ravnotežu u prvom planu slike. Zvonik pokrajinske crkve u pozadini, silueta nekog zdanja, razbacani kupovi trave u polju, samo su okvir onom najvažnijem: smjerno pognutim glavama i sklopljenim rukama, te nam se čini da i sami, s druge strane platna, sudjelujemo u molitvi. Vreća krumpira na tačkama pravo je blago toga dana, koje će hraniti obitelj, kao kultna namirnica i poslastica na seoskom stolu. O, blažene juhe od krumpira, krumpir u rerni, krumpir na lešo zalijen maslinovim uljem ili vrhnjem, krumpir na salatu, gnječen i pržen ili na plehu ispečen u tankim listićima! Pastirski krumpir iz pepela i onaj sitni, ukraden iz lonca za svinje, i onaj kojega smo izvadili iz trapa, kao zadnji prije dolaska mladih gomolja! Nikad neće prestati ta “krumpirova priča” u našim glavama, dokle god se sjećamo djetinjstva, mladosti i odrastanja! A o izuzetnosti slike svjedoči pak i činjenica da ju je slavni Dali “ugradio” u jedno svoje djelo, odajući počast majstoru Milletu, što je hvalevrijedna ljudska i umjetnička gesta.

Pišući članak za svoj zavičajni portal, dobivam kao ilustraciju fotografiju iz novog vremena, na kojoj dvoje staraca sade krumpir (starica drži i bijelu repu u jednoj ruci) i doživljavam istu takvu razinu ekspresije. Sami na svojoj zemlji, spori, posvećeni radu, osluškuju zov proljeća i dok je snage u njima, čine jedino što znaju i u što vjeruju: polažu gomolje i zrnje, lukovice i flance u zemlju, da bi preživjeli još jednu zemaljsku godinu. Molitve su odmolile, dunje na ormaru prebrojili, tuge i dugove otpustili, i sada, u tom čistom danu, uz uzoranu zemlju, rade svoj posao, vjerujući u naklonost neba i u djelotvornost retka iz Očenaša: “i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla, amen”.

Gledajući ih, pada mi na pamet jedna čudna, za propitivača moje vrste gotovo heretička misao: da je na svijetu sve tako, kako i treba biti, čak i onda, kad se našemu slabomu umu čini da bi to mnogo bolje i svrsishodnije uredio.

Daj nam Bože potrajati u tome, samo neka je mira i krumpira!