Piše: Veljko Krulčić

O tome koliko je „Tupko“, legendarni strip-junak sa stranica našeg najtiražnijeg dnevnika „Večernji list“ na prijelazu 60-ih u 70-e godine prošlog stoljeća, utjecao na percepciju čitatelja i društva u cjelini u odnosu na devetu umjetnost, kao i na čitavu generaciju stripaša koja će obilježiti cijelo jedno desetljeće hrvatskog i jugoslavenskog stripa – napisani su brojni tekstovi, ali i studije.
Daleko najvažnije ime koje je „prepoznalo“ tog strip-junaka je dr Vera Horvat – Pintarić, profesorica povijesti umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.
Isto tako, podosta pažnje je bilo posvećeno i tome kako je „Tupko“ bio prvi hrvatski (i jugoslavenski) strip koji je u inozemstvu bio prepoznat kao „značajan“ i „izvrstan“ – otuda i Grand prix u Montrealu 1971. i izložba na festivalu u Lucci (1972.).
Što im je značio „Tupko“ javno su više puta govorili npr. Mirko Ilić i Krešimir Zimonić.
Duh i tragove „Tupka“ nalazimo u ostvarenjima Ninoslava Kunca i Zvonimira Pliskovca, ali i u kratkotrajnim izletima u strip koje su u svojim „ranim danima“ imali, recimo, Karlo Rosandić i Danilo Dučak.
„Tupko“ je imao niz varijacija, niz verzija, bio je i junak dokumentarno-animiranog filma redatelja Joje Remenara (iz 1981.) u produkciji „Jadran filma“, ali je ostalo gotovo nepoznato da je jedan od pedesetak protagonista „najerotskije“ strip-knjige izašle u nekadašnjoj Jugoslaviji.
Iza knjige kao projekta nalazimo scenaristu spomenutog filma „Tupko“ – Ranka Munitića (1943. – 2008.).
Riječ je o SEXARION SUPER STRIP, izdana je 1988. godine, dakle u sam suton Jugoslavije i socijalizma, pa neovisno od svoje naklade (tri tisuće primjeraka, nakladnik „Arion“ iz Zemuna), više-manje je ostala ispod radara strip-javnosti.
Ranko Munitić je sa svojim suautorima Zoranom Mujbegovićem i Goranom Čučkovićem napravio jedinstvenu „strip-zezalicu“, u kojoj se zezao, tj. igrao se na teme stripovske tehnike, stripovske mitologije i – stripovske pornomanije.
Naime, pedesetak strip-junaka sa svojim originalnim crtežima su u „Munitić and. comp verziji“ stavljeni u radikalno izokrenuti, potpuno drugačiji, „zeznuti odnos“ u odnosu na svoj original, tako da je ta „nova“ strip-priča „okrenuta“ na šalu… s erotskom, a jednim dijelom i pornografskom pozadinom.
Nema koga tu nema: od Julije Jones do Rip Kirbya, od Bim i Buma do Supermena, od Paja Patka do Blueberryja, Flash Gordona i Tintina, ali i Peanutsa i Krazy Kata…
Naše boje branili su Stari Mačak (by Maurović) koji je u Munitićevoj vizualizaciji i ideji doživio svoj „preporod“ (pogodite na koji način?!), Snjeguljica i sedam patuljaka (by Neugebauer), ali i – Tupko.
Njegova epizoda na pet stranica knjige ima naslov „Tupkove pogibije“.
Ima u njoj gnjeva, licemjerstva, striptiza, pitanja o smislu života, a u krešendu saznajemo zašto je Dragićev lik „po sto i prvi put izvršio samoubojstvo“.
U svakom slučaju, neovisno od većoj ili manjoj „duhovitosti“ (odnosno Munitićeve uspjelosti) sam Dragić – predstavljen kao „mnogo smiješan autor crtanih filmova“ – se u samoj knjizi našao u probranom, da ne kažemo elitnom društvu strip-genijalaca i strip-velemajstora.
I da je kojim slučajem u SEXARION SUPER STRIP (odnosno u 50 SUPER SEXARIONOVIH STRIPOVA) uvršten i Winsor Mc Cay („Mali Nemo“) – to bi uistinu bilo društvo „najboljih od najboljih“.
Europski autori, osim troje naših, plus Lobačev (čiji se „Baron Munhausen“ ispovijeda i prvi put u stripu „otkriva“ svoj odnos prema ljepšem spolu, priznajući kako su mu „uvijek trebale najmanje dvije žene…“), se mogu nabrojati na prste dviju ruku.
Neobična, u jednoj mjeri subverzivna i izazovna knjiga koja promiče granice ili mogućnosti medija stripa.