Bila je tamo neka Silversteinova pjesma o maloj Sue, koja je otišla od kuće, pa nešto progutala , pa se smanjila, pa onda gigantski narasla, pa nekamo upala, i još tisuću zavrzlama…I pjesma to sve tečno i elokventno prati, i na kraju poantira: “A DRUGA SU DJECA SJEDILA KOD KUĆE I NIJE IM SE DOGAĐALO NIŠTA”. Dakako, znamo da je to pjesnička provokacija. Prisiljava te da prelistaš svoj život, svoje dane, razloge boravka na svijetu, prebivanja i pribivanja u situacijama, pretresanja matrice, vaganja osobnih razloga….Vidiš se odjednom kroz prizmu stihova, i nekako ti postaje neugodno.

Baš velim, nitko ne želi biti “prosječan, običan, smrtan”, već upravo sve suprotno; svaki drugi ili treći među nama kostriješi se na učmali život, na sparinu bračnosti, dosadu službovanja, napor raspoloživosti nadređenima.Većina smatra da ih je Kairos zaobišao, sudbina s nepravom zakinula. A ono, kad stvarno pomisliš, koliko ih je (uključivši sebe ponaosob) spremno odabrati put male Sue, a koliki su u bezličnoj množini “ostale djece”, koji postaše isti takvi ljudi, staro-sjedioci, gunđala i zakerala, djelitelji premudrih savjeta, beskorisni u svemu, i još tome troše zrak onih smionih i zagorčavaju im život u svakoj prigodi??