OSEKA SEKSA

* Mislite li da je nestanak erotskih časopisa s kioska znak samo tehnološke ili i društvene promjene?

– Kod nas je to bio prvenstveno rezultat povijesnog toka, te društvenih promjena koje je donio. Na samom početku devedesetih izbili su oružani sukobi, neizbježno da su se nametnuli i kao glavna medijska tema. Na čelo društva izbili su nosioci konzervativno-klerikalnog svjetonazora, netrpeljivi prema seksualnosti kao takvoj, a kamoli prema seksualnim slobodama. U procesu privatizacije erotska izdanja prigrabili su ljudi koji nisu znali što bi s njima, niti su imali volje išta pokušati. Glavni cilj bio im je rasprodati redakcijske prostorije, pisaće mašine, pisaće stolove i ostalu uredsku opremu, otprilike kao što lovokradice ubiju slona da bi odrezali kljove i jeftino ih utržili. Domaće erotsko izdavaštvo uništeno je praktički preko noći.

No čak i da nije bilo naših specifičnih povijesno-društvenih okolnosti erotsku štampu zahvatio bi tsunami koji ju je u svjetskim razmjerima toliko oslabio da ju je gotovo pomeo – pojava interneta, čitaj: obilje multimedijskih lako dostupnih erotskih i pornografskih sadržaja. S jedne strane, Internet je daleko atraktivniji, a s druge se izdavači takvih izdanja nisu snašli, nisu iznašli kako se prilagoditi, kako odgovoriti tako moćnom izazivaču.

Naposljetku, klasična, papirnata izdanja erotskih časopisa su sama po sebi manje važna. Daleko je značajniji generalni stav populacije prema spolnosti, a tu je danas dominantni Internet donio možda/vjerojatno više štete nego koristi. Čak i klasična medijska izdanja kojima spolnost nije glavni sadržaj nego tek povremena tema ili manje važan usputni sadržaj doživjela su u tome segmentu bitno izobličenje. Kao prvo, vrlo rijetko se neko pitanje iz te domene ozbiljno obradi. Drugo, otvoreno se ili između redova propagiraju nakaradni, nezdravi, opterećujući stavovi.

Ilustrirat ću to jednom trivijalnošću. Od kraj šezdesetih do kraja osamdesetih anonimne ljepotice pojavljivale su masovno u masovnim medijima kad bi se pred kamerama pod bilo kojom izlikom – ili bez ikakve izlike – razodjenule. Objavljivane su fotografije na kojima su bile gole. Danas se jednako učestalo objavljuju fotografije raznih anonimki koje su, recimo, pronašle neki komad odjeće u bakinom ormaru i hrabro to obukle ili su neuobičajeno uskladile boje suknje s ostalim na sebi. Danas se objavljuju fotografije obučenih. Moda je zamijenila erotiku. Ima to i daljnjih implikacija. Svatko se može skinuti, ali samo neki mogu kupiti torbicu koja košta 30.000 kuna. Dalje, kako se netko u ranim dvadesetim, obdaren samo atraktivnim fizičkim izgledom, može oblačiti svakog dana u nešto drugo pri čemu svaka krpica kojom se ponosno šepuri košta kao velik dio prosječne mirovine?

* Bili ste mladić u vremenu seksualne revolucije. Na koje se načine, implicitno ili eksplicitno, u javnosti tada poticalo seksualno slobodoumlje?

– Ako izuzmemo erotsku štampu – nikako. U većini obitelji odgoj je bio tradicionalan; o seksualnosti se ili nije govorilo ili su roditelji davali tradicionalne, konzervativne savjete. I škola je o seksualnosti govorila „na kapaljku“, ali je generalno podučavala ravnopravnosti spolova i nije bilo vjeronauka da sluđuje dječicu. Ozbiljne novine su imale pozitivan stav prema kontracepciji, a specijalizirane rubrike tipa „neki stručnjak odgovara“ donosile su ozbiljne savjete. Nacionalnost, vjera, ideološka orijentacija i horoskopski znakovi imali su nikakav ili zanemariv značaj naspram seksualnoj privlačnosti i emocionalnoj bliskosti. Svjetonazor, kulturna razina i orijentacija, pa donekle i materijalni status još su i mogli igrati neku ulogu u odabiru partnera, ali su i oni bili uklonjivi. Bila je to zdravija potka za ispreplitanje pojedinačnih životnih priča.

Šezdesetih su ozbiljne novine često sa zgražanjem izvještavale o hipijima: hodaju polugoli ili goli, ne obaziru se na seksualne konvencije, ni grupni seks im nije stran… Takvo ponašanje je zahvatilo i starije pa eksperimentiraju s „otvorenim brakovima“ i razmjenom partnera… Ono nad čim su se novine zgražale mnogim čitateljima, mladima i starijima, bilo je inspirativno i poticajno: vidi, i to se može! Mnoge djevojke su hodale u minisuknjama bez grudnjaka. U takvom okruženju se jednokratni seks bez obaveza događao daleko lakše i češće nego od početka devedesetih, a ovo što nas je zadesilo s epidemijom gotovo potpuno je eliminiralo neke odlike seksualnog ponašanja.

Veliku promjenu donio je od početka sedamdesetih do kraja osamdesetih magazin „Start“. Izuzetno čitan u cijeloj Jugoslaviji prodro je praktički u svaki dom, svi su ga prihvatili, kupovali na kioscima bez zazora, a kod kuće otvoreno držali na stolu usred dnevne sobe. Opravdanje je bilo da je bio zanimljiv i kvalitetan časopis, svaki tekst u njemu vrijedilo je pročitati, pokrivao je sva područja života od politike, preko kulture, tehnologije, putopisa… Nema čega nije bilo. No gotovo u svakom broju bila je i neka tema o erotici ili seksualnost, a još upečatljivije – sredina magazina obavezno je bila „duplerica“, fotografija obnažene ljepotice preko dvije stranice, kao što je na samoj naslovnoj stranici bila također gola žena. Tako je postalo uobičajeno da dijete raste uz staru baku ili djeda pored stola na kojem se redovno otvoreno izmjenjivao magazin s fotografijom neke tete golih grudi na naslovnoj stranici. Prije „Starta“ su se izdanja koja su imala i natruhe sličnoga nabavljale potajice i skrivale po zakutcima. S pojavom „Erotike“ u drugoj polovini osamdesetih su opravdanja na koja se oslanjao „Start“ odbačena. Seksualnost je medijski postala potpuno prihvaćena, dobila potpuno medijsko pravo glasa.

* Biste li se složili da je seks nekada bio znak otpora, važan kao ideja, čin bunta? Mislite li da je u jednom trenutku prestao to biti? Ako da, kada?

Ne bih. Sigurno je među individualnim pričama bilo svega i svačega, ali generalno su ljudi zainteresirani za seksualnost prvenstveno da bi zadovoljili vlastite potrebe, bez obzira na bilo što drugo. Sve drugo su samo okolnosti unutar kojih trebaju naći načina realizaciji svojih težnji.

S druge strane, od sredine šezdesetih, koliko god ih bilo malo, bilo je sve više mladih u generalnom otporu prema roditeljima, okruženju, institucijama, establišmentu, autoritetima… Taj je dio mladeži više utjecao na ostatak generacije nego što su drugi sputavali prve. Nakon što su bundžije izborili da se smiju nositi traperice, uskoro su ih svi nosili. Unutar takvog generalno oporbenog stava sekundarno je da se odrazio i na ponašanje na području spolnosti.

* Mislite li da je u Hrvatskoj Crkva odigrala ulogu u okretanju puritanizmu? Ima li, po vama, još “krivaca”?

– Crkva je glavni zloduh, a školstvo i mediji koji su prihvatili ulogu njenih sluškinja također su veliki štetočine. Onda se kao pura vlastitom dreku čude i zdvajaju nad demografskim opadanjem jer je to vidljivo, ne može se sakriti, a mentalno zdravlje naroda je presuptilna kategorija da bi je uopće mogli opaziti, a kamoli uvidjeti svoju krivicu za patološke pojave koje su se gotovo udomaćile.

* Mislite li da je društvo izgubilo kompas koji odvaja erotiku i pornografiju?

– To pitanje je nakon pojave interneta teoretski i praktično irelevantno, beznačajno. Ono je bilo važno u vrijeme kad se zbog tehnologije moglo efikasno zabraniti ili ograničiti pornografiju. Danas je daleko značajnije potpuno zanemareno pitanje kako naučiti mlade da se kritički odnose prema neizbježnoj pornografiji, da prepoznaju što je unutar nje mit, dezinformacija i koje nezdrave svjetonazorske poruke implicite usađuje.

* Osobno mi se čini da u hrvatskoj književnosti, filmovima, serijama, pa i glazbi, danas baš i nema seksa. Prije su, primjerice, za filmove govorili da se u njima “ili puca ili tuca”. Što biste rekli, što pokazuje takva (auto)cenzura umjetnosti? Je li možda publici seks postao nezanimljiv?

– Kao i sve ostalo i umjetnost je zahvaćena bolesnim puritanizmom. Ljudi su i dalje zainteresirani za seks, ali sluđeni i dezorijentirani kakvi su postali, pa to prenose i na nove generacije, pri susretu s istinskom erotikom ne znaju kako bi se ponašali, pa mnogi pribjegavaju mehanizmu bijega, izbjegavanju, ili im je prva reakcija zgražanje.

Objavio sam nekoliko desetak, možda i stotinjak erotskih priča u „Startu“ i „Erotici“. Neke od njih objavio sam u posebnim knjigama, od kojih su neke vrlo erotizirane. Zbog toga me često tituliraju „erotskim piscem“. Dokle smo došli svjedoči jedna anegdota. Prije nekoliko godina objavio sam knjigu „Pisac prostih priča“. Jedan moj prijatelj, inače izuzetno inteligentna osoba, visoko obrazovan, znanstvenik, svjetska osoba, neopterećen bilo kakvim predrasudama, otišao je u knjižaru da je kupi. Kasnije mi kaže da je ipak nije uzeo. Pa kako? Veli da je prije kupnje uzeo knjigu da je prelista kako obično radi, pročitao nekoliko odlomaka i ispala mu je iz ruku. Naposljetku, kad je već zašao u knjižaru, kupio je nešto drugo. Bio sam zbunjen: zašto? „Bilo je PREISKRENO!“ To me je još više zbunilo. Nešto je ili iskreno ili neiskreno. Ne može biti iskreno, iskrenije, najiskrenije. No odgovor je upravo ono o čemu pričam: kad se živi u laži, iskrenost je diverzija. Za one koji su prihvatili laž, istina je uvreda.

– – –

Napomenuo bih još ponešto iako me niste izravno pitali.

Erotskoj štampi su dani odbrojani. Možda će preostati u malim, eskluzivnim rezervatima. Ona je odigrala svoju časnu ulogu, nije njena krivnja što su joj rezultati anulirani. Često se zaboravlja da je ona imala i dvije konstruktivne crte:obrazovnu, prosvjetiteljsku ulogu i djelovala je motivirajuće na čitatelje da se oslobode i u većoj mjeri posvete životnim radostima.

Manji je problem što je erotska štampa nestala, daleko je veći što nitko nije preuzeo te njene zadaće. Dapače, umjesto prosvjećivanja daleko je prisutnije zaglupljivanje, umjesto motiviranja u javnosti su glasni oni koji strastveno djeluju da spolna pitanja zakompliciraju, a seksualnost kao takvu ogade.

Kaže se da je pamet najbolje raspoređena stvar na svijetu – svatko misli da je ima dovoljno. Slično je i sa spolnošću. Svako misli da dovoljno zna o njoj. Naposljetku, ljudska vrsta se bavi njome otkako postoji, inače nas ne bi ni bilo. Međutim, ljudi su patili od raznih bolesti oduvijek, ali su smatrali su one posljedice uroka ili božje volje. Tek nedavno se otkrilo što je zapravo gripa i kako je liječiti, kakva je uloga higijene za zdravlje, povijesno relativno nedavno ljudi su postali svjesni virusa i bakterija. Nakon razdoblja seksualnog prosvjetljivanja i oslobađanja, utonuli smo u doba u kojem ima nikad više predrasuda i štetnih stavova. Ne tako davno nismo vjerovali da bi se mogli pojaviti ravnozemljaši, kreacionisti, protivnici cijepljenja… Još nije prepoznato da i na području spolnosti haraju jednako iracionalni, nerazumni nazadnjaci.