Ovi prekrasni stihovi Vesne Parun postali su legendarni, svi mi iz bivše Jugoslavije to dobro znamo. Sedamdesetih godina čini mi se da je i Vesna Parun učestvovala na danima poezije, ali nešto kasnije, gledala sam je iz daljine kako recituje svoju poeziju u jednoj velikoj sali prepunoj svijeta.

DANI POEZIJE

Mislim da je to bilo u Akademiji nauka i umjetnosti. Ali ne u isto vrijeme kada su na Festival pozvani Daglarca, Retamar i Stevan Raičković. Svi pjesnici u Sarajevu, i svi prisutni za vrijeme tih dana poezije, pominjali su gore pomenutu pjesmu Vesne Parun i govorili da je posvećena Stevanu Raičkoviću. O tome se kasnije govorilo i u Beogradu, iako neki kritičari nedavno pišu da je pjesma posvećena Juri Kaštelanu. Na ove priče Raičković nije nikad dodao nijedan komentar i kad su pred njim pominjali Vesnu Parun i njenu najpoznatiju pjesmu, ostao je šutljiv, kao da se nije o njemu radilo. Ali nije ni negirao da je bio nekoć s njom u ljubavi.
Roberto Retamar je otkrio u nekoj antologiji pjesme Vesne Parun i rekao mi tada da je otkrio veliku pjesnikinju koju je želio proslaviti i na španskom jeziku, i u cijeloj Latinskoj Americi. Vesna Parun je bila jedna od rijetkih naših pjesnika uopšte koje sam ja stalno čitala u to doba, koja je bila “moj pjesnik” pored tog što je bila i jedina pjesnikinja mojih mladalačkih godina, pa bih zato ovdje htjela da citiram još koji stih iz njene pjesme “Ti imaš ruke”:
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce /i tvoja bedra zaustavljaju bol, /ako je tvoje ime počinak /njegovim mislima, i tvoje grlo /hladovina njegovu ležaju, /i noć tvojega glasa voćnjak /još nedodirnut olujama. /Onda ostani pokraj njega /i budi pobožnija od sviju /koje su ga ljubile prije tebe.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah /u noćima oštrih mrazova. /Neka te miluje dječak kojega zaštitih /od uhoda na pustom drumu. /Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah /svojim suzama. /Ja ne dočekah najljepše doba /njegove muškosti. Njegovu plodnost /ne primih u svoja njedra /koja su pustošili pogledi /goniča stoke na sajmovima /i pohlepnih razbojnika.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, /ostani kraj njegova uzglavlja /i budi blaga njegovu snu.
Retamar je bio pjesnik na koga su mediji tada obratili najviše pažnje na Danima poezije početkom tih sedamdesetih godina. Vjerovatno i prvi kubanski pjesnik koji je stigao kod nas. A jedan od najvećih kubanskih i latinoameričkih pjesnika, kakvim se računa i danas, nakon nedavne smrti. Njemu su posvećeni mnogi dokumentarci i u Francuskoj, a njegov francuski izdavač je Temps des cerises (ime nosi po čuvenoj pjesmi koju je proslavio i Yves Montant), ovaj, ljevičarski nastrojen izdavač, bio je izdavač i velikog francuskog pjesnika jermenskog porijekla Roubena Melika. Nedavno je izdao izabrana pjesnička djela Roberta Fernandeza Retamara, a već ranije prevedeni su mu i neki eseji, jer je on, uz to, bio i vrlo poznat esejista. Evo još koji stih ovog slavnog Kubanca:
Oni koji hodaju držeći se za ruke
Oni koji hodaju držeći se za ruke, /Rukama podižu kulu, /Grade kuću /Stvaraju svijet, /Čiste zrak uvelim lišćem, /Pozdravljaju zoru, /Uspavljuju suton, /Brane prve plodove, /Ulijevaju sigurnost, potvrđuju, ujedinjuju. /I lome nam srca.
Njegova lirika i njegov angažman nikad nisu prestali da se miješaju, postaju jedno, a većina njegove poezije djeluje kao njegov intimni dnevnik. Pa i ova pjesma:
Ako mi kažu da si otišla
Ako mi kažu da si otišla /Da se nećeš vratiti, /Neću vjerovati: ja ću te /Čekati i čekati. /Ako ti kažu da sam otišao, /Da se neću vratiti, /Ne vjeruj: /Čekaj me /Zauvijek.
Novinari nisu dali mira Retamaru ni kad smo se zaustavili da pijemo kafu na čuvenom mjestu gdje se uvijek i danas “okreće janje” u Ostrošcu, iznad Jablaničkog jezera, a ja sam za to vrijeme najviše razgovarala sa Stevanom Raičkovićem i jednom ruskom pjesnikinjom, koja se smijala na svaku Raičkovićevu riječ, pa i onda kad mi je on rekao da sam prava Ofelija. Ja ni danas ne znam šta je pod tim podrazumijevao. Nadam se da nije mislio da sam luda. Za njega je očito to bio kompliment, potvrdio mi je da je kompliment, mnogo kasnije, nikad mi ne objasnivši pravo značenje tog komplimenta.
U Počitelju je jedan pjesnik, zaboravila sam koji, vrlo napadno recitovao svoje stihove i ušutkivao strane pjesnike koji nisu razumjeli ni pola riječi njegove predugačke poeme o seljačkoj idili, na tom sunčanom danu, u kafani s koje se zelenila pod nama Neretva i dizale se drevne kule, i kamen svjetlucao, kao da vidim i danas biserje posuto na sve strane iz te kafane na brdašcu.
U Mostaru sam najviše šetala sa Retamarom, on je volio da zaviri u svaki kutak grada, najviše u džamijske avlije koje su za njega imale poseban šarm. Rekao je čak da je prava čarolija što u toj zemlji postoji i islam koji mu se činio vrlo egzotičan, sa svojom starom arhitekturom koju su nam ostavili Osmani, ali i zbog ljudi koji su mu se dopali, kao vrlo prijatni i topli. I strasni, poput Kubanaca. Nije on znao naravno gotovo ništa o Balkancima, ali je, barem u to doba, bio sigurno vrlo romantičan, i čovjek i pjesnik, i sve mu se činilo prelijepo što je kod nas doživljavao. Istovremeno je tvrdio da je vrlo lucidna i racionalna osoba.
Desetak godina nakon ovih Dana poezije pružila mi se prilika da u ime Udruženja književnika Jugoslavije odem na Kubu i boravim tamo više sedmica kao jugoslovenski pjesnik i gost Kubanskog udruženja umjetnika. Tu ulogu sam mogla odigrati, između ostalog, i stoga što je sekretar Udruženja pisaca u to doba bio Valerijan Žujo, od koga sam saznala da je red na bosanskog autora da u ime Jugoslavije posjeti Kubu. Kako je trebalo platiti avionsku kartu, a ja sam (možda jedina u to doba) na to bila spremna, izgleda da sam lako za tu misiju određena. To su osamdesete godine prošlog vijeka, kada gotovo niko nije odlazio u tu zemlju, ali koja je predstavljala luksuzno ljetovalište za sovjetske, bugarske i kanadske turiste. Jedino Kanada od zapadnih zemalja nije bila uvela ekonomske sankcije Kubi i te dvije zemlje su vrlo dobro sarađivale, za razliku od SAD-a, čije su sankcije, koje do danas traju, teško pale kubanskom ekonomskom razvoju. Iako je i tad, a kažu i danas, njihovo zdravstvo jedno od najboljih u svijetu.
Ja sam u to vrijeme bila na stipendiji u Parizu za izradu doktorata. Jedini način da dođeš do Kube bio je let preko Madrida, a avion za Havanu iz Madrida bio je oko tri u noći. Tad sam se sjetila svog rođaka, slavnog košarkaša Mirze Delibašića koji je tamo u tom času živio i javila mu se. On je došao po mene na aerodrom, a onda me odveo prvo na večeru, a potom u neki noćni bar gdje je ostao sa mnom sve do polaska mog aviona. Nepotrebno je reći da je Mirza bio drag momak, a prema meni je tad bio istinski kavaljer. Gdje god bismo se pojavili, svuda su ga znali i pozdravljali, na što je on odzdravljao bez prenemaganja neke napuhane zvijezde. Poslije toga sam ga još samo jednom srela, ali su se moja mama i njena bliska rodica, teta Đulsa Filipović, često viđale s njegovim roditeljima, pa sam znala šta se dešava u Mirzinom životu. Koji je, nažalost, vrlo kratko trajao.

HAVANA I RETAMAR

Carinik je polako i detaljno razgledao sve kutije, zamotuljke, rastvorene kofere, zavirivao u cipele putnika, prebrojavao sapune koje su donosili ko zna iz kojeg dijela svijeta u koji su imali pravo da putuju. Kako su mene sačekali prevodilac, predsjednik Unije umjetnika i jugoslovenski ataše za kulturu, nisam morala previše čekati, oni su garantirali za mene pa me niko nije ni pregledao.
Aleje kojim smo prolazili ulijevale su u mene posebno raspoloženje stranovanja, kao da sam na nekoj drugoj planeti. Nisu smetale ni ogromne reklame, slike Che Guevare, ni Brežnjeva u zagrljaju sa Fidelom Castrom. Soba koju sam dobila u Habana libre, nekadašnjem Hiltonu, imala je prekrasan pogled na okean čije su se nijanse plave i zelene boje prelijevale i mijenjale svakog časa. Dolje su ostale stare zgrade u kolonijalnom stilu sa “patiom” u središnjem dijelu, punim tropskog cvijeća. Dolje je ostala i revolucija, i njeni slogani. U tom raju na dvadesetom spratu imaće od tada pristup samo moj prevodilac, čiji srpskohrvatski nisam previše razumjela, pa sam ga često molila da mi to isto kaže na španskom. S njim ću ići na ručkove i večere u bar Tropikanu, gdje ćemo gledati ples prelijepih mulatkinja, jedino što će svojim šljokicama, perjem, i holivudskom atmosferom još podsjećati na stara kapitalistička vremena i na nekadašnji “imperijalistički bordel”.
Moj prevodilac će mi donijeti i predratni fen za sušenje kose od svoje tetke, jedine koja je ostala u Havani jer se cijela porodica iselila u Ameriku. To je bilo dozvoljeno osobama starijim od 40 i mlađim od 15 godina. On sam nije želio da tamo ode i živi, izrazio je želju da živi u Jugoslaviji i nadao se da će mu se ta prilika ukazati. Napustiti Kubu nije želio ni njegov bogati ujak, u čijoj staroj kući je živio sa tetkom, prije nego što je umro tik pred dolazak u Havanu. Jedan brat mog prevodioca je u vojsci proveo tri godine, a mogao je ostati i pet ako je to želio. Mom prevodiocu su se veoma sviđale naše djevojke, mislio je da su sve lijepe. Predrag Matvejević, koji je nešto prije mene boravio u Havani, obećao mu je da će učiniti sve da dobije stipendiju i da studira naš jezik u Jugoslaviji. Nisam sigurna da je i održao obećanje. Vidjevši opet Brežnjeva, čiji nas portreti nisu napuštali na svakom koraku, skupa sa parolama “Ništa ne može poremetiti kubansko-sovjetsku ljubav”, pitala sam prevodioca da li je plakao kad je saznao za Brežnjevu smrt, ali on je rekao da nije.
Ulice su bile veoma široke, na njima nije bilo ni gužve, ni automobila. Tu i tamo prošao bi pokoji sovjetski “Mercedes” ili vrlo stari američki automobil.
Unija umjetnika će mi dodijeliti i auto i šofera na raspolaganje i vodiće me svud gdje zaželim. Tačnije, tamo gdje mi bude dozvolila sekretarica Unije umjetnika. Tako smo se našli i u poznatom ljetovalištu Varadero. Tad je bio pust, nigdje ni žive duše u njemu. Odsjeli smo u vili nekog bivšeg francuskog bogataša. Bila sam jedini gost koga su služili brojni konobari. Svirala sam klavir.
I kupala se u tirkiznom moru.
Aleje kojima smo se vraćali su bile čarolija, ispred kuća, ljudi su plesali salsu, i veliki i mali.
Moj francuski prijatelj, pjesnik Rouben Melik dao mi je mnoge adrese stranaca, tačnije Francuza koji su živjeli u Havani, tako da sam imala veoma mnogo društva. Između ostalog, intervjuisao me je za radio i jedan francuski novinar, koji je tamo živio i radio.
Redovi su svuda bili ogromni, naročito pred restoranima, “jer Kubanci koji idu uveče na večeru u restoran imaju vremena i mogu čekati”. Mnoge od ovih događaja na Kubi iskoristila sam u romanu “Soba s pogledom na okean” (nedavno je izašao na francuskom kao “Chambe avec vue sur l’Océan”, MEO, 2020), gdje sam mnoge događaje pripisala svojoj glavnoj junakinji, muzičarki Miri.
Između ostalog sam upoznala i njihovog najvećeg režisera (tako mi se on sam predstavio, mislim da je to bio Santiago Álvarez). On me je pozvao prvo da gledam sve filmove koji su se davali na Festivalu latinoameričkog filma koji se u tom času održavao u Havani. A onda me je takođe pozvao da za koji dan sa njim sjedim na tribini kraj Fidela Castra, koji je trebao da drži govor. Moj prevodilac, kao da nije živio na Kubi nego u oblacima, nije znao da je sve u to doba zatvoreno, posebno muzeji i rekao mi je da nemam pravo da idem na tribinu jer imamo u programu posjetu muzeju. Pošto nismo mogli obići muzej, morali smo i mi kao i cijeli grad da negdje sjedimo i slušamo nekoliko sati kako odzvanja na svim zvučnicima, na svakom koraku Fidelov glas. Cijeli grad se tresao. Da sam otišla sa sineastom na tribinu, mogla sam sresti i pisca Gabriela Garciju Marqueza, koji je bio veoma dobar prijatelj sa Castrom. Ali, naravno, ne bih upoznala i njegovog drugog dobrog prijatelja Hemingwaya, koji više nije bio među živima, iako su mnoge stvari ostale da žive u Havani i sjećaju na ovog velikog pisca. Postojao je u jednoj prekrasnoj bašti hotela National i Hemingwayev kutak, gdje je on često svraćao i razmišljao, posmatrajući tirkizni okean, a u centru grada je bio bar s njegovim imenom, i piće koje je takođe nosilo njegovo ime. Bar je ostao netaknut iz njegovog doba, sa fotografijama poznatih ličnosti iz tog doba i njihovim potpisima. U njemu se jedino nije čekalo vani da uđeš. Bio je mračan, poput mnogih barova u Havani, “američkog stila”, kako mi je objasnio moj prevodilac.
Kad je riječ o filmu, Kubanci su odmah nakon revolucije 1959. godine osnovali Institut za kinematografsku umjetnost i industriju (ICAIC). Na čelo te institucije postavljen je Alfredo Guevara (1925-2013). Produkcija je u početku bila orijentisana na dokumentarne i obrazovne kratke filmove. Nakon američkog bojkota ICAIC preuzima potpunu kontrolu nad distribucijom i izložbama: 594 pozorišta i tržište od 83 miliona gledalaca (jedno od najvećih na latinoameričkom kontinentu).
Bez obzira na sve teškoće, ICAIC i kubanski film će u 20 godina postojanja proizvesti 86 igranih filmova, 613 kratkometražnih i 142 crtana filma. Filmoteka se razvija kao i filmski klubovi. Časopis Cine Cubano redovno izlazi. A kako bi povećali publiku, jedinice Cine-móvil organiziraju se na kamionima ili ponekad na leđima mazgi prema najudaljenijim selima gdje prikazuju filmove iz cijelog svijeta. Santiago Álvarez bio je dugo vremena glavna figura kubanskog filma.
Na Festivalu latinoameričkog filma za vrijeme mog boravka na Kubi osamdesetih godina bila su prikazana, između ostalog, četiri dokumentarca od kojih su dva bila posvećena revoluciji u Nikaragvi. Muškarci i žene marširali su ulicama i uzvikivali: Živjela Nikaragva, živjela revolucija! Jedan revolucionar je držeći dugi govor, naglasio: “Ima državnika koji samo pričaju uprazno, obećavaju pomoć, ali ne pomažu. Nama je potreban neko poput Fidela koji uradi ono što kaže”. U sali se razlijegao gromoglasan aplauz koji je trajao unedogled. Ljudi su stajali i pljeskali, pljeskali i uzvikivali Castrovo ime. Sala se orila od onog: “Živio Fidel!”.