Milo Jukić: “Muke majstora Antona s Padove”, Planjax, Tešanj, 2021.

Etnologija je domena oko koje se spliće fabulacija kratkog romana “Muke majstora Antona s Padove” (koji je nagrađen na konkursu Fondacije za izdavaštvo FBiH za 2020. godinu); etnologija je, uistinu, jedna od oblasti u kojoj se istraživački i kreativni duh Mile Jukića (rođenog 1966. u Kreševu) očitovao i potvrdio – premda je u našoj kulturnoj javnosti poznatiji kao književnik, član Društva pisaca u BiH od 2015., kao publicist, novinar, “vječiti putnik”, dokumentarist i urednik. Nakon zapaženih knjiga “Samo jednom se gubi” (roman, 2012.) i “Od koložega do snežnika” (poezija, 2015.), nedavno se pojavio iz štampe i roman koji je predmet ovoga skromnog osvrta.

Ispisan u prvom licu (“ich-forma”), kao pripovijest o jednomjesečnom nagradnom stipendijskom  boravku u rezidencijalnom smještaju za istraživače-etnologe “Kažunu” u Pazinu – o boravku koji mu je omogućen na natječaju udruge “Štriga” iz Pazina, u Istri, kao domaćinska potpora istraživanju kojim bi se tamo bavio (a tiče se aplicirane etnološke teme “Nadnaravne pojave i fantastični motivi i borba Crkve protiv takvih vjerovanja kao čimbenik nastanka i rasta pojedinih naselja u Istri”) – ovaj kratki roman odlikuje se vrlo vještim preplitanjem nekoliko poetičkih/ žanrovskih modela ili vrsta proznog izraza: Jukić je u lijepo organiziranu fabulu unio raznovrsne elemente stvarnosno-ispovijedne proze, kozerije, satire, putopisno-esejističke, stručno-etnološke pa i čisto fantastički profilirane pripovijedne proze. “Šmek” stvarnosnog posebno dolazi do izražaja u opuštenom tonu dobroćudne ironije s kojom autor vrlo slobodno i duhovito opisuje osebujni duh franjevaca u srednjebosanskom podneblju, odnosno u samostanskom muzeju gdje je zaposlen, kao i u dionicama teksta gdje izvještava o kulturološkoj pitoresknosti i jedinstvenosti, začudnostima i drevnostima istarskog podneblja – ne ustežući se da i u autorefleksijama svoga pripovjedačkog subjekta boje i okuse realnoga života pojača humornom ironijskom distancom prema samom sebi. Koječega ima sličnog, neuobičajenog, osebujnog i neukrotivo-divljačnog, u oba ta mentaliteta-senzibiliteta, u oba ta kulturna miljea – istarskom i srednjobosanskom – što je vrlo blisko i privlačno-prisno autoru, to jest njegovom pripovjedačkom subjektu: duh romana vjerno oslikava i prenosi taj kulturološki specifikum i taj senzus (unutar kog je moguće da “i fratri imaju po dvi cure”, da vilenjaci, vještice i fantastična mitska bića budu posve realan element kulturne baštine, gotovo na svakom koraku vidljiv i prepoznatljiv, kao što je to slučaj upravo u Istri). Elementi putopisne proze ugrađeni su u sažete i efektne opise istarskih eksterijera i pejsaža, koji više nego bilo koja druga područja regiona naprosto odišu nekim mitskim, izvanvremenskim i fantastičkim ozračjem.

Roman ne bi bio to što jest da nema u fabulu ugrađenu i “ljubavnu priču”, to jest avanturu u koju se pripovjedački subjekt upušta s Istrijankom koju je ranije “upoznao” na Internetu; i taj segment odiše specifikumom o kom smo već govorili – spontanom simpatijom i slobodnom ljubavlju sa razvedenom medicinskom sestrom-akušerkom Marinom, samohranom majkom (koja ipak nikad ne prelazi granice, u smislu neke preeksplicitnosti opisa), u vezi s čim će se, međutim, kao prepreka pojaviti nagla opsjednutost pripovjedačkog subjekta likom i tajanstvenom sudbinom freskopisca Antona s Padove (o kom će, igrom slučaja, pronaći tajanstveni glagoljični prepis iz starine). Humorni i fantastički otkloni na neki će način “razvodniti” tu ljubavnu priču i staviti je u funkciju raspleta – posve neočekivanog i začudno-nadrealog…u kom će pripovjedački subjekt na svojoj koži osjetiti u kojoj su mjeri i na koji način te “nečiste sile” i danas prisutne i djelatne. Upravo taj i takav rasplet, na samom kraju romana, a koji se majstorski “kap po kap” nagovještava kroz peripetije, drži čitaoca budnim i zainteresovanim (faktički ne dopuštajući da se knjiga odloži dok je ne dočitaš do kraja) – iako prva polovina teksta ni na koji način ne upućuje da bi o takvom nečem moglo biti riječi.

Rečenica prozaista Jukića majstorski je profilirana: na sintagmatskom i sintaktičkom mikroplanu gotovo sve dionice teksta su stilistički dotjerane i izbrušene – iako je ponekad možda i odveć sklon uporabi gabaritnih, predugih ekskursa. Današnji čitaoci, kako god im zanimljiv sadržaj ponudiš, teško izlaze nakraj sa rečenicama dužim od četiri-pet redova, posebice ako se pritom odvojiš od fabulativnog tijeka koji je prethodno započet – tako da bi se jedino to moglo istaknuti kao neka kritička objekcija pa i zamjerka autoru: ponekad se u toj produljenosti ekskursa teško “hvata” inače dobro zamišljena usputna opaska, žaoka ili humorna poenta. Likovi, situacije, artefakti, relacije i ponašanja vrlo živo su i slikovito predstavljeni, bez suvišnih “razrada” i epskih razvlačenja-dilatacija u pripovijedanju – pri čem dolaze osobito do izražaja plastičnost, “uvrnutost” i preciznost opisa i karakterizacija: tekst je doista natopljen onim najrjeđim i najplemenitijim humorom (kojim je najgušće “impregniran” lik Ante Vištice, profesora književnosti, beskrajno duhovita i “otkačena” pripovjedačeva prijatelja – kroz kojega autor “plasira” one najvrcavije komentare i “provale”). Začudnost koja se evocira originalnim i efektnim karakterizacijama i opisima na neki način (poput zvučne/glazbene pozadine u filmskim scenama) unaprijed navješćuje da će tu itekako biti “svega i svačega” – koliko god se preobičnim i preprozaičnim u samom startu činili svi elementi fabulativnog postava.

Posebno je efektno uobličen i sveden rasplet, posljednjih dvadesetak stranica teksta; Jukiću je uspjelo “materijalizirati”, i kroz snoviđenja-vizije, i kroz sirovo-realne slike fatamorganskog “bježanja” ili “iskrivljenja” stvarnosti, taj duboki dijalektički prijepor i tu “borbu neprestanu” – između unaprijed-zadatosti, uobičajenosti/banalnosti izvanjskoga realnog svijeta, na jednoj, i čudesne i nepredvidljive krhkosti-ruševnosti unutrašnjeg svijeta (slutnji, osjećanja, stanja), izloženog pritisku, opsesijama i stresu, na drugoj strani. “Nečiste sile”, oko čijega se očitovanja u neobičnom liku i udesu majstora Antona s Padove zabavio romaneskni subjekt, najednom će oživjeti i u realnim situacijama njegova boravka u Kažunu i njegova odnosa s Marinom: bavljenje nadnaravnim pojavama i fantastičkim motivima postat će “opasna igra”, u kojoj i sav romaneskni prezent, skupa sa situacijom pripovjedačkog subjekta, postaju upitnima, “pomjerenima” i gotovo košmarnima.

Ovim je romanom autor uspio na vrlo produktivnan i izazovan način baciti neobično svjetlo na sve to što tako komotno nazivamo stvarnošću (pouzdajući se pritom u njenu “jasnost”, “pouzdanost” i “prezentnost”) – otvorivši nam širom vrata prema onom čudesnom i fantastičnom, što se iza te stvarnosti uvijek već skriva…

FRAGMENT IZ ROMANA

“Nikad nisam dokraja razumio zašto se prostori u kojima se na boravak poziva pisce, slikare, glazbenike i druge umjetnike, a katkad, evo, i nas znanstvenike, kako prave, tako i nas koji glumimo takve, nazivaju rezidencijama. U nekoj mjeri je to moglo odavati neku vrstu posebne časti; ono, kao: ti si umjetnik i zaslužuješ poseban, kraljevski tretman. Ustvari su to kuće, nerijetko i najobičniji stanovi, samo što im se na poštanskom sandučiću, koji hrđa jer nitko prijateljima i rođacima ne šalje adresu na kojoj će živjeti petnaest ili mjesec dana, kočoperi ono ‘rezidencija’. Naravno da korijen riječi znam, ipak mi fratri nisu toliko sređivali polaganje ispita, pa bi, prema korijenu, ispalo da sam ja sad u Pazinu nekakav opunomoćeni poslanik ili, bože sakloni!, nekakav špijunski šef, a samo sam došao družiti se s Marinom, vampirima i vješticama te, ako mi se posreći, s nekim davno zaboravljenim slikarima.” (str, 38-39.)