„Ako si uživao u potrošenom vremenu, onda to vrijeme nije uzalud potrošeno“. John Lennon

Književnica Catherine Amy Scott je osnovala u Londonu 1921. godine prvi PEN Centar, a John Galsworthy je bio prvi predsjednik ove organizacije. Među članovima – „utemeljivačima“ su bili: George Bernar Shaw, Joseph Conrad i mnoga druga, u književnom svijetu, poznata imena.

P.E.N. je skračenica za internacionalno udruženje književnika: pjesnika, esejista i novelista. Puni naziv udruženja na engleskom jeziku glasi: Poets, Essayists and Novelists. Udruga se sastoji od PEN Klubova, koji djeluju u okviru pojedinih zemalja i komuniciraju izravno ili preko svoje PEN centrale u Londonu.

Članovi 15 nacionalnih klubova osnivaju u Berlinu 1926. godine krovnu organizaciju Internacional PEN, koja je nakon osnivanja svoje sjedište imala u Londonu. Do sada je formirano blizu 140 PEN centara u više od 100 država. Važnost PEN centra u svijetu literature je ogromna. Nije nikakvo čudo da su neki od najslavnijih svjetskih pisaca bili predsjednici krovne organizacije PEN. Pobrojat ćemo neke od njih: Alberto Moravia, Heinrich Boll, Arthur Miller, Pierre Emmanuel, Mario Vargas Liosa i Gyorgy Konrad.

 

 

Evo jednog uzvanika koji se diže… Nisam do pre nekoliko dana, ni znao da postoji PEN – Klub. Divim se ovom veličanstvenom skupu gdje vidim ljude kao Golsvordi, Pirandelo, Unamuno, Kuprin i toliko pisaca iz svih nacija, među piscima naše nacije.

Ali dozvolite mi da vam iskažem kakva me neobična impresija obuzima, kakva mi neobična misao pada na um dok posmatram vaš susret. Meni se ovaj skup čini gotovo neobjašnjivim. Ima u njemu nešto ni sam ne znam šta paradoksalno.

Književnost je u umjetnost jezika, ona je umjetnost sredstava uzajamnog sporazumjevanja. Razumljivo je zašto geometri, ekonomisti, fabrikanti svih rasa mogu da se koristno okupe, jer oni su posvećeni izučavanjima, vezani interesima čiji je predmet jedan i istovjetan.

Ali pisci! … Ali ljudi, čiji se posao neposredno zasniva na njihovom rodnom jeziku, čija se umjetnost posljedično sastoji u tome da produbljuju ono što najjasnije, najokrutnije možebiti, razdvaja jedan narod od drugoga! Šta ovaj skup znači onima koji, svaki u svojoj naciji, neizbježno rade da uspostave, utvrde, usavrše najosjetljivije prepreke i najvidljivije razlike koje jednu naciju izdvajaju od svih drugih? Kako je ovaj skup uopće mogućan?

Ovdje, Gospodo, treba podsjetiti na čudo. To je, prirodno, bilo čudo ljubavi.

Različite književnosti zaljubile su se jedna u drugu. A to čudo nije od danas. Vergilije je težio Homeru. A Francuzi, šta mi sve nismo voljeli? Italiju pod Ronsarom, Španiju pod Kornejom, Englesku pod Volterom, Njemačku i Bliski istok zahvaljujući Romantičarima, Ameriku zahvaljujući Bodleru … i, iz stoljeća u stoljeće, kao istrajno voljene ljubavnice Grčku i Rim. Za mene su Grčka i Rim kao dvije nacije jednostavno malo udaljenije od drugih u odnosu na našu. Homer je na samo nekoliko biliona kilometara odavde. Treba ga izviniti, zbog tog rastojanja, što nije večeras među nama.

Te zaljubljene književnosti tražile su se i žudno željele; ali vi znate, gospodo, ljubavnici uvijek grle ono što ne poznaju, i možda i ne bi bilo ljubavi bez tog suštinskog neznanja koje daje, i možda jedino može da dadne, beskrajnu vrijednost voljenom predmetu.

Ma kako savršeno poznavali neki strani jezik, ma kako duboko prodrli u dušu naroda koji nije naš narod, ipak mislim da nam je nemogućno pohvaliti se kako smo njegov jezik i njegova književna djela dokučili na isti način kao pripadnik tog naroda. Uvijek postoji nekakva razlika u smislu, nekakva neznatna ili ogromna rezonansa koja nam izmiče; nikada ne možemo biti sigurni u potpuno i neporecivo vladanje.

Između tih književnosti koje se obgrljuju preostaje ni sam ne znam kakva nedodirljiva potka. Možemo je učiniti veoma neznatnom, svesti je na krajnju tananost; možemo je rastrgati. Ali, začudo, milovanja tih nedokučivih književnosti uopće nisu neplodna. Baš naprotiv, ona su daleko plodnija nego što bi bila da se savršeno razumjevaju. Stvaralački nesporazum djeluje, i postaje neograničeni izroditelj nepredvidljivih vrijednosti… Naš Šekspir nije onaj koji pripada Englezima; a čak ni Volterov Šekspir nije nalik Šekspiru Viktora Igoa… Ima dvadest Šekspira u svijetu koji umnožavaju prvotnog Šekspira, razvijajući neočekivana bogatstva slave.

Eto jedne zaista divne posljedice pristekle iz nesavršenog razumjevanja.

A evo, s druge strane, dovoljno opravdanja za ovaj skup koji mi se malopre činio tako čudnim.

Možemo ga takođe posmatrati s jednog sasvim drukčijeg gledišta, koje je bez sumnje malo šire.

Jedan ovakav susret pisaca svih rasa, koji se ovog puta održava u Parizu, navodi me da pomislim na samu strukturu Francuske. Ne postoji u svijetu nacija raznorodnija od naše, a ipak je naše jedinstvo dovršeno.

Zar Francuska nije neka vrsta obrasca za ono što bismo mogli nazvati ujedinjena Evropa?

Dozvolite mi, Gospodo, da vas završavajući, podsjetim na misao čovjeka koga sam neizmjerno volio i kome sam se strasno divio. Malarme je, a vi znate sa kakvom je on dubinom posmatrao književne stvari, stvorio za sebe čitavu jednu metafiziku od naše umjetnosti.

On nije mogao da je prihvati kao jednostavnu zabavu koju pisci pružaju publici. On je svom dušom mislio da svijet nema drugi smisao nego da prizvede jedan potpuni izraz samog sebe. Svijet, govorio je, postoji da bi doveo do jedne lijepe knjige… On mu nije nalazio nekog drugog smisla, i vjerovao je, pošto sve mora biti izraženo, da svi oni koji izražavaju, svi oni koji žive od uvećanja moći jezika, rade na tom velikom djelu i da svaki za sebe izvodi njegov mali dio…

Ta knjiga, Gospodo, je na svim jezicima. Pijem za tu lijepu knjigu.

( Paul Valery – „Knjiga o Malarmeu“, u prevodu Kolje Mičevića.)

 

Malo sam se pomučio, dok sam za vas prepisao ovaj nadahnut i zanimljiv govor P. Valerija. Na svu sreću, primjerak ove knjige sam imao u svojoj kućnoj biblioteci. Susret pisaca, o kojem je riječ, organiziran je u Parizu prije stotinjak godina, nakon osnivanja PEN Centra.

Kao poruku, na kraju ćemo izdvojiti jednu divnu misao Pola Valerija koja je, da još jednom podsjetimo, izgovorena prije stotinu godina:

„Zar Francuska nije neka vrsta obrasca za ono što bismo mogli nazvati ujedinjena Evropa“?