Emma Tennant: Elinor i Marianne, Ceres, Zagreb 1998.

Nastavak Razuma i osjećajnosti

Kako i stoji u podnaslovu, svi likovi, također i odnosi zatečeni na kraju znamenitog prvijenca Jane Austen Razum i osjećajnost, nalaze se na početku knjige Emme Tennant, Elinor i Marianne. K tome još i jedinstven stil pripovijedanja Austen čini okvir i sadržajno polazište za knjigu. Malo koga tko je čitao Jane Austen ne zagolica na kraju čitanja, kad se sve ponovo sklopi, sve nevolje se otklone a uzburkani odnosi likova se na najbolji mogući način harmoniziraju, pitanje koje se gotovo nameće o tome kako bi se sve to moglo dalje razvijati. Da li sretan kraj vodi u ladanjsku dosadu, jer valjda ni okorjeli čitači „ljubića” ne mogu bez rezerve uzeti da će ljubavni žar, ustreptalost osjećaja i opća međuljudska harmonija trajati zauvijek, ili je na redu nešto drugo? Emma Tennant se upravo time pozabavila i ovim je romanom dala svoju verziju nastavka. Gotovo dvjesto godina nakon objavljivanja romana Jane Austen Razum i osjećajnost (1811.) pisati njegov nastavak sasvim sigurno nosi brojne poteškoće i zamke, jer ga treba nastaviti/izmisliti novu pripovijest, a nameće se i drugačije čitanje, autorsko čitanje i doprinos same Tennant. K svemu tome, pritom valja ostati u okolnostima onog vremena te na koncu ostati vjeran stilu pisanja Jane Austen.

Ukratko, u Nastavku, koji piše Tennant, zatječemo poznate likove kako ih je na kraju svog romana ostavila Jane Austen; Dashwodice, Marianne i Elinor su se prikladno udale, pa je čak planula bračna ljubav, a mlađahna Margaret je u pubertetu. Pukovnik Brandon, čovjek reklo bi se bez moralne mrlje i sjajne imovine, sada je Mariannin suprug. Ferrarsima također ide dobro, majka je zadovoljna jer je imanje netaknuto, Edward sad ljubi svoju suprugu Elinor i nezgoda sa prethodnim zarukama s Lucy je prevladana, pa i to što ga je zbog tih zaruka majka razbaštinila i sve ostavila drugom sinu, Robertu. Willoughby se gadno zeznuo što je ostavio Marianne zbog nekretnina, jer je ispalo da je mogao imati oboje. Taj demon među svima njima dobio je zasluženu kaznu. Sjajna Austen, nakon što je cijelo to društvo ironično razgolitila pa i narugala mu se, dobrohotno im je priuštila sretan kraj.

Rekosmo da je to za Emmu Tennant polazište za roman Marianne i Elinor. Pisan je epistolarno, što likovima omogućuje da istovremeno pišu o svojoj intimi i da se bave tuđom, da se očituju o stvarima, ljudima, njihovim karakterima i odnosima na način kako to ne bi u javnosti učinili; jednako tako omogućuje im i doticanje krupnijih, općih tema. Epistolarna forma je tako zaklon i opravdanje, indulgencija za svaku vrstu pristupa u pisanju, za slobodu opažanja i ponašanja, na primjer ogovaranje kao vjerojatno najjaču socijalnu interakciju. K svemu, a možda i baš stoga, epistolarna forma je bila veoma omiljena u vrijeme Jane Austen.

Već u prvom pismu, koje Marianne piše Elinor, počinje rastakanje priče, slike koju smo zatekli na kraju romana J. Austen; situacije i likovi počinju se razvijati i vidimo ih u drugačijem svjetlu. Saznajemo da je obitelj Ferrars bankrotirala, imovina odlazi na dražbu, saznajemo i o sitnim optužbama za nastojanje da se ukrade porculan gospođe Ferrars, a za dobrog i bogobojaznog Elinorinog muža, Edwarda Ferrarsa, Mariane će napisati da je sebičan i da njime upravlja njegova majka. Nadalje čitamo da je Robert Ferrars, nasljednik obiteljske imovine, krivac za njezinu propast. Bježeći pred odgovornošću, otići će u Afriku s poduzetničkim planovima ali će ga pojesti ljudožderi. John Dashwood  će ga u pismu Elinor Ferrars ovako opisati: „Robert je oduvijek obožavao bjelokost…, i uvijek je, kao što se možda i sama sjećaš, s puno pomnje birao čačkalice.” Tennant voli ovakve obrate (tekst je njima bogat) koji nadilaze ironiju, a ponekad su na granici surovog humora pa domašuju i apsurd. Tako će se u jednom pismu prepričavati obiteljska dogodovština Lady Lumpton, koja je „propatila sinoćnji povratak njegova gospodstva, koji je, vrlo pijan, ušao u spavaonicu i, izuvši čizme, sjeo joj ravno na lice. Dobra se gospođa mogla samo boriti i stenjati, a njega je vino bilo toliko obuzelo da se nije previše obazirao na njezina negodovanja.” Ili, potpuno nadrealna situacija u kojoj je gospodin Palmer „ukrao Lady Chester hrgu mesa s tanjura i ubacio je u njezinu torbicu. Kad je nakon svršetka glazbene večeri Lady Chester ustala, on je vrisnuo: ‘A za kraj koncerta stiže jedna rit!’, našto joj je izvrnuo torbicu iz koje se iskotrljalo meso.” O gotovo pak bezgrešnom pukovniku Brandonu saznajemo da je njegova štićenica Eliza iz Razuma i osjećajnosti u stvari njegova vanbračna kći, za čije postojanje znaju svi, osim naravno njegove supruge Marianne. Pa će se tu, uz Mariannu, pojaviti naravno i Willoughby, ovog puta umnoženih zala koje čini ili je počinio. Naime, isti taj Willoghby je u knjizi Marianne i Elinor zaveo redom: vanbračnu kćer pukovnika Brandona, pa je i sama dobila vanbračnu kćer, potom najmlađu sestru Ferrars, Margaret, i da stvar bude dovedena skoro do apsurda, ponovo zavodi sada već sa  suprugom Brandonom trudnu Marianne. Za njega ipak ostaje mrvica, ako ne razumijevanja, ono ironičnog poštovanja, jer „on jest razvratnik i ženskar, ali se gospođicom Grey oženio za pedeset tisuća funti, za što bi svakomu otpustili grijehe”.

Najjaču intervenciju u pripovijedanje Jane Austen čini feminizam koji uvodi Emma Tennant. To ne čudi, budući da su Jane Austen, zbog njenih izvanrednih opažanja žena i njihovog položaja i uloge u društvu onog doba, feministkinje srdačno prigrlile, a i sama Virginia Woolf joj se divila. Prevoditeljica i autorica pogovora knjige Marianne i Elinor, Tatjana Jukić, dobro primjećuje da se radi o nestabilnosti takve intervencije, to jest, nastojanja da se ostvari dijalog između dvjesto godina udaljenog pisanja Austen i senzibiliteta njezinih današnjih čitatelja, čega je i sama Tennant svjesna, no recimo odmah da je tu poteškoću spretno, inteligentno i duhovito prevladala. Stavljajući, naime, feminizam u usta ne pretjerano kompleksne niti misaone osobe, Marianne, progovara služeći se frazama i općim mjestima (slušamo to nažalost i danas, u suvremenom feminizmu), pojednostavljujući ga i čineći ga bližim vremenu Jane Austen.

Tako će Marianne u trenutku prosvijetljenosti napisati svojoj sestri Elinor frazu koja kao da je prepisana iz nekog suvremenog feminističkog udžbenika za početnice, stoga niti ne djeluje kao strano tijelo u tkivu naracije od prije dvjesto godina: „Zahtijevam od tebe slobodu misli i postupka kao Pravo žene – žene kojoj su muškarci i Društvo stoljećima nanosili zlo.” U pismu od 7. ožujka, Marianne piše Elinor pravi mali feministički manifest o raznim temama, tako redom: o takozvanoj bračnoj ljubavi („Jer sada vidim jasno, što ne mogu žene zaslijepljene čipkama i zaljubljenim papigicama – svim tim dražesnim besmislicama što prekrivaju zbilju bola i žrtvovanja – da je moje breme breme svih žena; da je bračna ljubav najčešće opsjena i da su u ovom okrutnom svijetu ženski putovi ispresijecani najprljavijim licemjerjem”), o obitelji („na svijetu smo radi rađanja djece i podnošenja nemara i ravnodušnosti”), o (ne)slobodi („pokušamo li pobjeći iz ropstva, upokorit će nas glađu i sirotinjom; zapravo smo tek pokretna imovina”) itsl.

Svakako, Emma Tennant je učinila ono što je bilo na neki način očekivano: oslanjajući se na pisanje i opažanja o društvu i posebno muško-ženskim odnosima Jane Austen, razvila je svoju poetiku obilježenu feminizmom. Na koncu, svaki iole osjetljiviji čitatelj vidi u pisanju Austen osjetljivost pa i suptilnu kritiku tih odnosa, Tennant je to učinila manifestno. Ponovno (uvijek ponovno) vraćanje djelu Jane Austen u žižu interesa dobrim je dijelom i zasluga feministkinja, to jest feminističkog čitanja kakvo ovdje nudi Emma Tennant. Ono je nužno pojednostavljeno, kako bi se naracija držala one, ili bolje rečeno podražavala onu, iz zadanog vremenskog konteksta u kojem se radnja knjige odvija. Feminizam Emme Tennant je svakako sofisticiraniji pa mislimo da ovakav pristup treba razumjeti kao svojevrsnu autoironiju. U svakom slučaju, autorica nam podastire zanimljiv, zabavan i veoma dobro napisan tekst. Gotovo kao Jane Austen.

Potaknuti veoma dobrim pogovorom Tatjane Jukić, kojim je knjiga opremljena, dodali bismo jednu opću opasku. Pisanje pogovora, praksa nažalost u nas u izumiranju, potrebno je iz, u stvari, jednostavnog razloga. Naime, prosječni čitatelj uglavnom nije upoznat s mnogim važnim elementima književnog djela; osnovnim informacijama o autoru/autorici, poznavanju društvenog (kulturnog, geografskog isl.) i vremenskog konteksta, te na koncu, nekim elementarnim literarnim vrednovanjem samog djela. Svi ti elementi ne određuju nužno samo čitanje, jednostavno stoga što su knjige (ako su dobro napisane) ionako suverene i nezavisne od svojih uzora ili predložaka, te sasvim dobro funkcioniraju samostalno, to jest, bez svih tih dodatnih znanja; međutim, ona će zasigurno znatno obogatiti čitanje.