Ali vremena su se promijenila, hram i maska su postepeno zaboravljeni, jer su druge stvari u životu naroda bile važnije. Sluge u hramu, koje su ranije predstavljale posjetioce, već su odavno bile protjerane. I došlo je vrijeme, kada je čovjek vidio masku samo kao kuriozitet, kao turističku atrakciju, kao cilj posjete za školska odjeljenja i dječije vrtiće.

Jednog toplog ljetnog predvečerja, dok je sunce zračilo između stupova u hramu, svi posjetioci su ga već napustili, osim jedne male djevojčice, čiji su roditelji u blizini iznajmili jednu vikendicu. Njoj je bilo previše dosadno u krevetu, tako da se ona popela na prozor, kako bi posmatrala hram, koji se vidio iz njene sobe i kako bi potražila „zabavnu“ masku, za koju je već čula. U hramu je nije morala dugo tražiti, jer svjetlost niskog sunca je obasjavala metalno lice i tjerala ga da jarko sjaji. Sasvim jasno, maska je sa svojim mudrim i istovremeno strogim izrazom bila napola u mraku, radi čega je čovjek slutio više nego što je mogao da vidi.

Djevojčica je otišla ravno do nje i htjela ju je pobliže istražiti, ali zbog jedne rešetke nije prišla dovoljno blizu, da bi je mogla dosegnuti. Tako da se zadovoljila sa tim, da posmatra zlatni lim. Odjednom joj se učinilo kao da se iza rupa za oči nešto pokreće, što je podsjećalo, na svjetlosti večernjeg sunca, na zjenice pravih očiju.

Ona je bila prestravljena.

Potom je čula riječi koje su izlazile iz rupe za usta, i njoj se učinilo da vidi pomjeranje usana: „Nemoj se bojati, dijete moje“. Djevojčica je htjela pobjeći, ali kad je spoznala, kako su tužno riječi zvučale, ostala je stajati.

„Koliko imaš godina?“ pitala je maska.

„Sedam godina. A ti, draga… Masko?“

„O, ja sam toliko stara, da sam to već zaboravila.“

Djevojčica se ohrabrila, i govorila je slobodnije.

„Zašto se nalaziš tu?“

„Ranije, prije mnogo vremena, prorokovala sam ljudima, pomagala sam im u njihovim problemima. – Ne, biću iskrena, ti to trebaš znati: Ja nisam tu bila zbog njih, nego zbog sebe.“ Riječi su dolazile mračno i sporo iz usta.

„Ne razumijem.“

„Znaš, postoje ljudi, koji drugim ljudima žele vladati. Oni su samo onda sretni, kada imaju moć nad drugima. Ja sam jedna od njih. Mislila sam, da mogu vječito o drugim ljudima odlučivati. Drugi su trebali živjeti kao marionete.“

„I, jesi li postala sretna?“

„Bila sam, na početku. Ali onda…“

„Ne moraš o tome govoriti, ako ne želiš.“

Neko vrijeme je zavladala šutnja. Sunce je malo dublje potonulo. Sada su se zjenice očiju iza rupa na maski posebno jasno mogle vidjeti. One su se nemirno pomjerale.

„Kako se zoveš?“ pitala je odjednom maska prijateljski.

„Irina.“

„Irina, vjeruješ li da možeš podnijeti istinu? Čak i onda kada je strašna?“

„Da!“ Irinin glas je bio vrlo ozbiljan. „Ja podnosim ono najgore. Doživjela sam, kako moj brat umire prilikom jedne nesreće.“

„Onda ću ti nešto ispričati. Mnogo ranije sam bila jedan običan čovjek, kao ti, sa rukama i nogama i jednim stomakom. Bila sam političar, i brzo sam spoznala, da sam nadarena, druge ljude da natjeram da rade ono što ja želim. Ljudi su plesali onako kako ja sviram, a da to nisu ni primjećivali. Upala sam u pravu pomamu za moći. Ali nažalost, ostarila sam, i postalo je jasno, da sam previše stara, kako bih bila kormilo naroda. Tada sam saznala za jedno tajno bratstvo, koje je od javnosti bilo ismijano, jer je tvrdilo da ljudima – znanstvenim metodama – može dati vječni život. Stupila sam u vezu sa tim „Slugama vječnosti“, kako su sebe zvali, i oni su mi obećali besmrtnost. Bila je potrebna samo jedna mala operacija. Kada sam se probudila iz narkoze i pogledala se u ogledalo, bila sam prestravljena: Oni su moju glavu odvojili od ostatka tijela i postavili je na jedan mali aparat, koji ju je opskrbljivao hranljivim tvarima i osposobljavao za govor. Hemijske supstance u hrani su trebale spriječiti da moje ćelije stare. Možeš samo zamisliti kako sam se u prvom momentu osjećala. Stavili su me u ovaj hram, moju glavu sa životnim aparatom, i pričvrstili ovu masku na moje lice. Trajalo je neko vrijeme, dok nisam prevladala šok, ali tada sam spoznala, kakve su mi mogućnosti stavljene na raspolaganje. Kao tajanstvena maska sam mogla upravljati narodom! Bratstvo je učinilo svoj dio za uspostavljanje kulta i uskoro su moje izreke postale zapovijed svima koji su ih čuli.

To je neko vrijeme išlo dobro. Ali tada je bratstvo u obličju sluga hrama htjelo sudjelovati u vlasti, i ja se nisam mogla odbraniti. Oni su samo trebali da mi zaprijete da će isključiti aparat, i ja sam morala raditi, ono što su oni htjeli.“

Glas je umukao. Govor joj je postao jako težak.

„I onda je došlo vrijeme kada sam svoju moć potpuno izgubila i kada sam postala tek objekt za razgledanje. Sada me ne muče više… sluge hrama, sada me muči… moja beznačajnost.“

Glas je pravio sve veće pauze u govoru.

„I dosada… i…“ – ponovo je nastala jedna duža pauza – „ja sam… mnogo nepravde uradila… To me jako… opterećuje.“

„Je li nešto nije uredu s tobom?“ pitalo je dijete.

„Ne… sasvim suprotno…“ – glas je bio sve tiši – „Životni aparat… nema energije … više… napokon… Mir.“ Riječi su umukle.

U tom trenutku je Irina začula zveket: Maska je pala na pod. U svjetlu posljednjih zraka zalazećeg sunca ugledala je ćelavu, snježnobijelu glavu sa licem izbrazdanim dubokim borama. Iako na prvi pogled užasan prizor, Irina nije pobjegla; jer je na licu bio osmijeh, osmijeh iskupljenja.

Marko Raguž, Sarajevo, 09. 04. 2022.