Kad odlaze naše majke, malo se govori, obično se šuti nad grobom i šuteći gleda kako ih zakopavaju.

Govori se o pokojnicima koji su postigli neke značajne uspjehe u svome radu, zaslužnicima koji su dali doprinos široj zajednici, ističe lik i djelo, što je bez sumnje hvalevrijedno, ali se ne govori o majkama koje su podigle i izgradile te i druge ljude za budućnost da bi mogli postići ikakve rezultate, ne govori se o običnom, njihovom životu koji je baš zato vrijedan i velik. Jer kad umiru majke, ne odlaze samo one nego odlazi cijela konstelacija, odlaze svjetovi, nevidljive spone među ljudima i stvarima koje su činile naš život.

Na ovome mjestu i u ovom času imao sam potrebu nešto kazati ne zato da opišem kako je teško izgubiti majku jer svi koji su doživjeli to znaju, nego više zato da moja majka ne bude ispraćena bez ijedne riječi oproštaja na Veliko Putovanje. Palo mi je na pamet da bi to moglo biti o njezinu radu u sjeni, kako ga je nazvao naš nekadašnji znameniti sumještanin Ivan Ilich. Ne mislim pritom čak ni na većinu kućnih poslova koje obavljaju majke u svojim domovima, aktivnosti kao što su kupovina, kuhanje, ispraćanje djece do školskih vrata, čekanje s njima u ambulanti i na igralištu, učenje i pisanje zadaće itd. Ili bilo što se etiketira kao obiteljski i privatni život. I što je uvijek nekako marginalno. Rad u sjeni ne osigurava uzdržavanje domaćinstva, možda je zato podcijenjen i nekako ga se i ne spominje. Premda moja majka nije bila samo domaćica nego uz to, što je vrlo važno, i profesorica francuskog jezika, kultivirana i obrazovana osoba, i što su je njezini đaci veoma voljeli, a kolege s posla neobično cijenili. I činjenica da me je odhranila, pripremala za školu i život, posvećivala mi puno vremena, odgajala nije jedina definicija rada u sjeni; nije ni to ono bitno. Bitno je nevidljivo tkanje satkano od emocija i brige, njezine prisutnosti, tihe i delikatne, bitno je njezino blago lice, osmijeh, pogled, kretnje, glas, osobna aura, način na koji se obraćala meni i drugima. I kako me pridobila za borbu koja se zove život, da se uspravim kao čovjek, učinila me boljim, bitno je što me naučila osjetljivosti za važne stvari, primjećivati ljepotu svijeta, voljeti ljude, otkrivati što nam govore knjige, čitati ih, pouzdati se u riječ, zadanu i književnu, otkrivati vrijednost dobrote, bitno je i kako bi to činila. Nenametljivo i diskretno. Tražila je uvijek mjeru u stvarima, tražila je harmoniju u svijetu ali i od mene zahtijevala popuštanje, praštanje i sklad, a opet jako stremljenje da se ne bih izgubio u svijetu.

Svatko je u njoj vidio nešto drugo. Mnogima je Slavija bila velika dama, i to neglumljena, nehinjena, nego prirodno je imala nešto aristokratski uzvišeno, otmjeno, nešto što je uzdiže iznad ovoga svijeta. Drugi su se svojevremeno divili njezinoj ljepoti, treći njezinoj smirenosti i mudrosti koja je izazivala poštovanje, ali mene je najviše zanimalo što je nosila u svome srcu, dirala me zagonetnost, tajna njezine duše koju sad nosi kao popudbinu u vječnost. “Zašto Slaviju ne zovemo baka, nona, nego Slavija”, pitali su se njezini unuci i praunuci, kao da su i sami nazirali njezinu posebnost, da čovjek mora biti prvo svoj kako bi pripadao drugima. Koji put bi se ta tajna razotkrila kad bi me tješila poljupcima, branila od nasilja, hranila jednom drugom, duševnom supstancom i tako mi prešutno povjeravala da zove se ljubav. Nisam u djetinjstvu patio kad ne bih dobio svoj poljubac pred spavanje kao Marcel Proust jer sam ih imao u izobilju. Bio sam otkad znam za sebe i pamtim, ponosan na nju što mi je majka, kao da mi je u društvu dizala vrijednost, inspirirala lijepe komentare, kad bi drugi primijetili njezinu iznimnost. Za nju bi vrijedio onaj Vojnovićev stih s groblja Svetog Mihajla, “jedan po jedan dohodu vlastela”, što bi se danas moglo protumačiti kao da je pripadnica naraštaja rijetkih ljudi koji su znali sublimirati sebe i koji se više ne mogu naći.

Ali nismo na Mihajlu, u Stivanu smo gdje je mnogi najviše znaju kao suprugu “dotura Duška”. Moj pokojni otac kojeg se mnogi od vas starijih sjećaju, i kojeg su zvali “majka Sutivana” jer je medicinski nesebično pomagao mnogim sumještanima, doveo ju je u naše misto koje je zavoljela i koje je prije tri dana postalo njezina sudbina i od danas vječno počivalište. U posljednjim danima i trenucima kad, sapetih udova, ništa više nije mogla, nego sjedila po cijeli dan na terasi, govorila je da voli gledati more i slušati čudesne koncerte cvrčaka. Lice joj je tada bilo pomireno i čisto.

Dok je majka živa, uvijek ćemo biti djeca. To bar svatko zna. Ali tek kad umre postajemo svjesni dubokih korijena ljubavi i odakle je pristigla baš u moje srce i u srce drugih i cijeloga svijeta. Tek sada možemo sagledati njezin život koji se zrcali s kristalnom jasnoćom i plemenitošću. Život osobe koja je sposobna najviše voljeti, do točke usijanja, da svatko uvijek osjeti na koži tu ljubav. Taj božanski dio koji je nosila u sebi vratit će se nebu kao popudbina za njezino putovanje od gnijezda do zvijezda. Ali za nas koji ostajemo ovdje još neko vrijeme, taj neizbježni i prokleti dio boli koji dolazi sa smrću najbliskijeg bića nećemo moći nikad iskupiti kao dugi, nerazdvojni zagrljaj uz poljupce i suze u očima. On će se samo ublažiti s vremenom kao šutljivo prihvaćanje tragike ljudskog života.