Kako sam dovoljno narasla da me ne satiru patološka briga o “dojmu” i lažna uljudnost, umjesto uobičajenog usiljenog smješkanja bez teksta, veselo odgovorim:

“Šteta što ja to ne mogu reći za tebe kao mladića.”

Razvaljen mu osmijeh ostane groteskno zakočen na zblanutom licu, dok iz kutova očiju blinka nevjerica. Trenutak nelagodne šutnje. A onda smijeh, onaj koji istinu pretvara u šalu, iskrenost u prijetvornost, nelagodu u zabavu. Ja se samo veselo osmjehujem zamišljajući kako bi reagirao da sam ga počastila drugim prikladnim odgovorom: “I sada sam lijepa. A uz to mi ne treba Viagra da se poseksam.”

Jer, ionako se radi o seksu, ne o osobi. Onomad sam mu bila “lijepa”, znači: dobra za poseksati, “povaliti”, “potrošiti”. Sada mu ne izgledam tako. I to je u redu. Ono što nije u redu je da je on ostario, ali nije naučio drugačije vidjeti ženu nego kao materijal za seks – “meso”. I onda stari klipan i dalje predatorski gleda “mlado meso” i ne razmišlja o tome kako tom “mesu” muškarci njegovih godina ne ulaze u vidokrug – osim ako imaju veliku lovu, moć, slavu ili vječni šarm à la Sean Connery. On vjerojatno samog sebe (kao i većina ljudi, pogotovo starijih) u ogledalu ne vidi onakvim kakav jest: naboran, ćelav, s mišićima u slobodnom padu i salenjacima na mjestu trbušnih pločica, nego i dalje kao “facu”, koja je poput dobrog vina: s godinama sve bolje. (Samo, dobro vino nastaje od zrelog, kvalitetnog grožđa i ima osebujan ‘bouquet’, koji npr. bevanda nema, i ona s godinama ne postaje bolja, a tako isto ni praznoglav i površan čovjek.)

Razne studije navode razloge zašto stariji muškarci gravitiraju mlađim i “ne vide” starije žene – od biološke, instinktivne reakcije na ženske reproduktivne atribute (a žene imaju reproduktivni maksimum u 20ima i ranim 30ima), preko patrijarhalnih društvenih obrazaca, jer je muškarac i dalje financijski moćniji pa gleda mlađe (starije su uglavnom zbrinute) kojima bude ‘opskrbljivač’, do psiholoških razloga: sporije sazrijevanje od žena, težnja za nadmoći, manipuliranjem i kontrolom (mlađe žene su ranjivije, manje iskusne i samosvojne), jačanje kukavnog ega “trofejnom ženom”, kriza srednjih godina, želja za novim početkom, percepcija mlađih žena kao neopterećenih, zabavnih, s više životne energije i strasti (pa se i sami osjećaju mlađima); a povrh svega kulturološki i medijski ‘brainwashing’ koji ljepotu vezuje uz mladost i vanjski izgled.

Međutim, koji god razlozi bili, to stalno komentiranje izgleda (dok je sve drugo manje važno ili nevažno), mjerkanje, odmjeravanje, fokusiranje na cice i guzice, dojam da si ko dobro svinjsko pečenje (ili nisi) – uvrjedljivo je, neukusno (možemo li se malo odmaknuti od primitivizma, pa uz nagone upotrijebiti i mozak?) i, konačno, dosadno.

Zanimljivije je pitanje zašto se žene – pogotovo one koje sebe smatraju osviještenima, emancipiranima, feministicama, koje su protiv seksualne objektivizacije žena, reduciranja na fizičko itd. – osjećaju zapostavljenima kad ih u starijoj dobi muškarci manje gledaju ili prestanu gledati, okretati se za njima na ulici i tretirati kao nevidljive.

Što im nedostaje? Za čim žale? Što žele? – Ono što, čini se, ne žele: da ih se percipira kao seksualni objekt, lovinu, “meso”!?! I onda je nejasno što bi zapravo htjele: da ih se tretira kao osobe ili kao ženke.

Istina, svatko voli biti primijećen, prisutan u očima drugih, prihvaćen. Ali, zar je toliko teško shvatiti i prihvatiti da – za razliku od osobne privlačnosti – seksualna privlačnost (u smislu da svakome, i starijem i mlađem, možeš biti seksualno poželjan) ima rok trajanja… kao, uostalom, i sam život?

Nadam da će žene početi primjetnije iskazivati onu pretpostavljenu veću zrelost od muškaraca, a što se ovakvih predatorskih klipana tiče – ne preostaje mi drugo nego da se zabavljam.