Prije mnogo godina, radeći kao nastavnik u zagrebačkom MIOC-u, dobila sam od jedne kolegice nezaboravnu “lekciju” o tolerantnosti. Ne zato što me htjela podučiti, nego zato što je bila takva – tolerantna.

Povod je bio moj “sporni” nastavni materijal. Naime, nisam koristila udžbenike jer su bili loši, pa sam gradivo prema programu smišljala sama, a za pojašnjavanja koristila filmove, književne i novinske tekstove. Objašnjavajući razliku robne i ne-robne proizvodnje, s đacima sam analizirala i tekst o izraelskom kibucima iz časopisa “Start”. A “Start” (najuspješniji Vjesnikov časopis 80ih i 90ih) je bio YU varijanta “Playboy”-a: imao je krasnih kvalitetnih tekstova, kao i krasnih slika golih cura. Eh! Obuzeta gradivom, nisam razmišljala da bi to mogao biti problem, ali… bio je.

Jednom kad sam ušla u razred u kojem smo obrađivali kibuce, klinci krenu u sav glas kukati, objašnjavati, moliti. Saznam: neki su za vrijeme nastave pod klupom zavirili u sličice “Start”-a, uhvaćeni su u nedjelu, časopis im je (uz odgovarajuće moralno bičevanje) oduzet i ostavljen u dnevniku kao dokaz za kasnije disciplinske razgovore i mjere. Probali su se opravdati objašnjenjem da je časopis donesen u školu u nastavne svrhe (pa se, eto, omaklo i ono ne-nastavno), ali grijeh je bio prevelik; nastavnica koja ih je ulovila – ni čut za opravdanja. Molili su, kažu, i profesoricu Jandu da makne dokazni materijal iz dnevnika, ali im je odgovorila kako misli da to ne smije učiniti. I tako je nesretni časopis dočekao mene.

Iskreno, najradije bih se nasmijala gledajući golu cura kako se šepuri na prvoj stranici važnog dokumenta institucije u kojoj je seks tabu tema. Ali nije bilo vrijeme za smijanje, nego za rješavanje “gadnog problema”. Gledam ja časopis umetnut u dnevnik, pa zajapurena lica svojih usplahirenih tinejdžera, pomislim kako imam malo vremena a puno gradiva, zamislim zgranutu facu ravnatelja dok me iz nebeskih visina obasipa kišom moralnih prigovora i – dohvatim časopis iz dnevnika, zavitlam ga vlasniku na klupu i zaključim: “Moja je odgovornost što je časopis dospio na nastavu, pa ću ja to riješiti. A vi ubuduće gledajte golišave cure doma, ne u školi! Sad idemo raditi.”

Kasnije sam srela profesoricu Dubravku Jandu i ispričala joj da sam maknula sporni časopis jer se osjećam odgovornom i jer ne bih sudjelovala u progonu vještica zbog golišavih slika. Dubravka je predavala umjetnost, bila je sitne građe i plaha, zračila je blagošću, dobrotom i nenametljivom snagom duha; đaci su je voljeli – s razlogom. “Ma, da”, reče ona živahno, “slažem se da to nije nikakav problem. Posve je razumljivo da su znatiželjni i da im sve to golica maštu, nema u tome ništa loše. Ja sam to ipak ostavila, znate, samo zato što nastojim svakoga uzimati ozbiljno, uvažavati ono što netko kaže ili napravi, pa i ako je bedasto.”

Osjetih se posramljeno. Očekivala sam da drugi razumiju i uvaže moje metode nastavnog rada, smatrajući ih progresivnima, ali sama nisam pokazala uvažavanje drugačijeg pristupa, nego sam ga naprosto ignorirala i obezvrijedila.

Često se sjetim Dubravkine izjave, potakne me da razmislim o svojim odnosima i onome što zovemo “tolerancija”. Ta izjava ocrtava ono što politička teorija naziva “čistom”, “neograničenom” tolerancijom, a što je neprestana tema propitivanja. Jer ništa tu nije ni jednostavno, ni samorazumljivo, ni neupitno, počev od definicije tolerancije, preko naše percepcije vlastite i tuđe tolerantnosti, do stvarne prisutnosti i značenja tolerancije u društvu.

Tolerancija se uobičajeno definira kao odnos prema drugim ljudima, pojavama ili idejama kroz trpeljivost i snošljivost. A u povijesnu realnost ulazi kada srednjovjekovno utemeljenje politike u religiji i stalni vjerski sukobi postaju prepreka napredovanju i stabilnosti nadolazećeg građanskog poretka. Sama definicija kazuje da se radi o podnošenju i trpljenju, ne nužno i o uvažavanju, poštivanju i prihvaćanju drugačijeg. Dapače, tolerancija pretpostavlja donekle negativan stav ili osudu koji se zatomljuju (pa je to “uljudno”), jer po zakonu svatko ima pravo na slobodu mišljenja, govora, vjerovanja itd.

No, ima li granica tom trpljenju i dopuštanju? Jer, kako bi rekao Krleža: “Ne može se na svaku ljudsku glupost odgovoriti gospodskom šutnjom.” Ima. I to raznih.

Najjednostavnija je ona koja se odnosi na predrasude i odbijanje racionalnog, argumentiranog dijaloga (teško je tolerirati nekoga tko misli da si manje vrijedan zato što si žena i/li tamnoputa i/li gay i/li sa sela). Šire gledano, tolerancija nailazi na granicu kad su u pitanju mišljenja i djelovanja koji ugrožavaju životne interese (i živote) drugih i društva u cjelini.

O tome sažeto govori tzv. Popperov paradoks: neograničena tolerancija dovodi do nestanka tolerancije. Ako smo snošljivi prema netolerantnima, onima koji odbacuju sve racionalne argumente, služe se obmanama, zastrašivanjem i/li nasiljem, a imaju realne izglede da se domognu vlasti – onda imamo pravo biti netolerantni, upravo zbog načela snošljivosti. U suprotnom, postajemo sukrivci za propast tolerancije u društvu (što je pokazalo iskustvo nacističke Njemačke).

Najradikalniji u prikazu tolerancije je filozof, H. Marcuse, stavljajući je u kontekst kapitalističkog društva – društva nejednakosti, eksploatacije i nasilja, koje monopolom ekonomske i političke moći i raspolaganja informacijama kreira lažnu svijest. Otuda postojeću toleranciju kritizira kao apstraktnu i lažnu, sredstvo održanja status quo-a i blokiranja protivljenja establishment-u. Sam zastupa “oslobodilačku toleranciju” koja se, pak, ostvaruje netolerancijom prema konzervativnim i reakcionarnim mišljenima i djelovanjima (snagu koja to može izvesti ne vidi u kompromitiranoj ljevici, nego u znanstvenoj kritičkoj spoznaji i mladoj, u sustav još neintegriranoj generaciji).

Već ugrubo izvedene crtice o aspektima tolerancije dovoljno govore o njenoj kompleksnosti i upitnosti. UNESCO je 1995. redefinirao toleranciju: umjesto trpeljivosti i popustljivosti, ona je “poštovanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti u našim svjetskim kulturama, naša forma izražavanja i način da budemo ljudi (…) odgovornost koja nosi ljudska prava, pluralizam, demokraciju i vladavinu zakona”. Zvuči divno, ali i dalje ostaje divna iluzija, jer zanemaruje temeljne suprotnosti, stvarne interese i odnose moći u modernom društvu.

Ipak, bitna funkcija tolerancije, otkako se pojavila na povijesnoj sceni, jest proširenje opsega i sadržaja slobode. Stoga, čak i ako je u postojećoj formi smatramo hipokrizijskom, iluzijom, ona ima izuzetan značaj – da nas neprestano podsjeća na nužnost humaniziranja društvenih odnosa; na važnost zakonskih normi, edukacije, pristupa informacijama, suzbijanja nasilja, diskriminacije, nacionalizma i sl.; i na nas same, kako u ophođenju s onim drugačijim od nas, tako i u su-odgovornosti za realno moguću (prema sadašnjim političkim zbivanjima) reprizu gubitka tolerancije uopće.