POBUNJENIK (namršteno) Moje ime: uvrijeđen; moje prezime: ponižen; osobni podaci: revoltiran; moja starost: kameno doba.

.

MAJKA Moja rasa: ljudska rasa; moja vjera: bratstvo …

Cesaire

.

Težak je zadatak sporazumijevanja dvaju momenata jednog te istog života. Da bismo nekoga razumjeli moramo prvo biti pametniji od njega, onda jednako toliko pametni, a zatim isto tako glupi. „Moraš biti takav, jer takvog te volim“, tajna je svake pedagogije; ili, „ako se moje preporuke ne slijede doslovno, tada, i samo tada, Zemlja će se raspasti“. Nesklonost starosti prema novim epohama spada u elegiju. Treba korak po korak slijediti bujanje mašte. Stoga je nužno „historijsko čulo“ da bi se dospjelo do vječne mladosti, koja ne treba biti dar prirode, već postignuće slobode. Kada govorimo o ljubavi kao spoznaji, možemo govoriti isto i o simpatiji. Tako, Dilthey nas uvjerava da tek simpatija omogućava stvarno razumijevanje. Ako nam ljubav otvara oči, simpatija za spoznaju znači puno više, jer istovremeno i preobražava ono Ti, na način da se najprije drugi shvati kao opažaj, što onda, zahvaljujući empatiji „postaje“ – Ti. To počiva na ideji po kojoj je znanje „u samom životu“: znanje je tu, ono je bez osviještenja povezano s doživljavanjem. Sve pojave su tu samo kao sveta čuda da bi promatrača okrenuli prema duhu koji ih je proizveo igrajući se. Ti proizvodi, nastali iz igre, imaju neki smisao koji treba dešifrirati, a ne samo povijesno iskusiti. Zadatak istinskog humaniste nije da razumije svoje uzore nego da čini isto što i oni ili čak da ih nadmaši, pa makar se zapleo u vlastitim proturječjima u ime tobožnje avanture. „Koji bi svjestan domorodac“, piše Sartre 1961. u predgovoru Prezrenima na svijetu, „ustao da pobije divne sinove Europe da bi postao kao i oni?“. Jedina istinska kultura je Revolucija. Svakoj nesretnoj svijesti prema potrebama, od svake mrtve duše prema mogućnostima. Lijepe duše su rasističke, one postaju lijepe na nečiji račun, a ostaju lijepe za svoj račun. Treba ustrajati zajedno, ili biti likvidiran. Treba li ostati preplašen ili postati strašan? Strašan sin i jedna strašna kćer s glavom u torbi protiv naoružanih bogataša jedne strašne današnjice. Pogledajmo se u ogledalo, imamo li za to hrabrosti, vidimo li uopće što se zbiva? Prvo smo ubijali da bi pokrali zlato, zatim smo ubijali i prisvojili teritorije, pa smo ubijali i porobljavali narode Trećeg svijeta, pa smo opet ubijali za naftu, pa smo otimali i pokrali tisućljetnu kulturu; stoljećima tlačimo i ubijamo iz zabave, ubijamo i brbljamo, ubijamo i smijemo se, ubijamo i plešemo, ubijamo da se iskažemo. Rasplesana i zaigrana Bagra zlatnog sjaja uvijek gleda kako da se izvuče. Ali neće se izvući, morat će ostati do kraja, ujedinjena u profitu, u zajednici zlodjela, u vremenitom bitku bezbrižne bačenosti tubitka. Morat će položiti račune pred sudom socijalista, neprijatelja kapitalizma, kolonijalizma i neokolonijalizma, morat će položiti račune pred antirasističkim revolucionarima, protivnicima autoriteta i braniteljima najsiromašnijih. Jer, „mi smo uvijek ništa“, kaže Fanon, „ako nismo iznad svega“. Godine 1963. Julius Nyerere objavio je teorijsko-programatski tekst pod naslovom: Temelji afričkog socijalizma. U njemu otprilike kaže: „Europski socijalisti ne mogu misliti na socijalizam a da ga ne povezuju s njegovim ocem — kapitalizmom. Budući da sam odrastao u plemenskom socijalizmu, ja moram kazati da tu proturječnost smatram apsolutno neprihvatljivom . . . jer ona zapravo tvrdi: bez kapitalizma i sukoba što ga je on stvorio u društvu ne može biti ni socijalizma. . . Afrički se socijalizam nije koristio agrarnom revolucijom ili industrijskom revolucijom. On nije nastao iz borbe klasa. Ja nisam siguran zapravo da riječ „klasa” uopće postoji u afričkim jezicima; jezik izražava ideje onih koji ga govore, a ideja klase ili kaste ne postoji u afričkom društvu. Osnovica i cilj afričkog socijalizma jest proširena obitelj. Istinski afrički socijalisti ne smatraju ljude jedne klase svojom braćom a ljude druge klase svojim prirodnim neprijateljima . . . Oni smatraju sve ljude svojom braćom kao članove svoje obitelji koja je stalno u ekspanziji. Zato prvi član vjere Tanu glasi: „Ja vjerujem u ljudsko bratstvo i u jedinstvo Afrike”. Pitanje je sada, kako se unaprijed sačuvati od pogrešnog razumijevanja nekog teksta? Hermeneutičkim krugom? Anticipacijom potpunosti? Razumjevanjem, tumačenjem, primjenom? Temeljitim suspendiranjem vlastitih predrasuda i autoriteta? Traži se otvorenost za tuđe mišljenje, jer tko prečuje iskaz drugoga neće na kraju ništa uvrstiti u svoje vlastito mnogostruko smisaono očekivanje. Svaka konačna sadašnjost ima svoje granice, odnosno ima svoje stajalište koje ograničava mogućnost viđenja, odnosno sužava horizont. Horizont je vidokrug koji obuhvaća i uključuje sve što je vidljivo s jedne točke. „Onaj tko nema horizont“, kaže nam Gadamer u knjizi Istina i metoda, „čovjek je koji ne vidi dovoljno daleko i stoga precjenjuje ono što mu je blisko. Obratno, imati horizont znači: ne-biti-ograničen-na-najbliže, već moći vidjeti dalje od toga.“ U želji da upoznamo horizont drugoga, odnosno pokušamo stopiti horizonte prošlosti i sadašnjisti, vraćamo se Fanonovim Prezrenima na svijetu, koje je napisao u 35-oj godini života, uništen od leukemije, od koje je i umro: „Treći svijet danas stoji nasuprot Europi kao golema masa čija nakana mora biti da pokuša riješiti probleme koje ta Europa nije umjela riješiti. Ali, onda je nužno da se ne govori o dohotku, da se ne govori o intenzifikaciji, da se ne govori o ritmu. Ne, ne radi se o povratku Prirodi. Radi se vrlo konkretno o tome da se ljudi ne vode u pravcima koji sakate, da se mozgu ne nameću ritmovi koji ga vrlo brzo guše i poremećuju. Pod izgovorom dostizanja, ne smijemo čovjeka ispremetati, otkinuti od njega samoga, od njegove intimnosti, slomiti ga i ubiti. Ne, mi ne želimo dostići nikoga. Ali, želimo ići naprijed neprestano, dan i noć, u društvu čovjeka, u društvu svih ljudi. Radi se o tome da se karavana ne razvuče, jer tada pojedinac u redu jedva primjećuje onog koji je ispred njega, a ljudi koji se ne prepoznaju, sve se manje susreću i sve manje govore jedni drugima.“ Zahtjev za identitetom sadržan je u formuli A=A. Taj zahtjev ne znači da je sluga isto što i gospodar, nego da je sluga jedno sa samim sobom. Čak i Hegelov sluga još u sebi ima volje za moći koja se okreće protiv gospodara i njihovih posrednika, onih koji dezorijentiraju. Sluga koji svoga gospodara tiranizira služenjem uopće ne vjeruje da time želi sebe samoga. U odvajanju sluge od dijalektike te uzajamnosti sluga postaje za gospodara nedostižan. Time što razumijevamo drugoga, što si uzimamo za pravo da ga upoznamo, mi njegovim zahtjevima oduzimamo svaku legitimaciju. Ljudima ne treba nipošto dozvoliti da se nekritički dive jedni drugima. Pripadati jedno drugome uvijek znači moći slušati jedno drugo. Kolonizirati drugoga znači, prema tome, isključiti i najmanju mogućnost slušanja. Dekolonizirati znači, u odlučnoj borbi na život i smrt, izmjeniti u potpunosti svjetski poredak, staviti na snagu program totalnog nereda, znači stvoriti nove ljude, unijeti promjene na bićima, usaditi im vlastiti ritam, dati im novi jezik, novu ljudskost, preobraziti ih u zajedničko u kojem ne ostaju ono što su bili. Kolonijalizam nije stroj koji misli, nije tijelo obdareno razumom. On je nasilje u prirodnom stanju i popustit će samo pred još većim nasiljem. Raditi uvijek znači raditi nekome o glavi. „Možete ubiti osloboditelja, ali ne možete ubiti oslobođenje“, govorio je mladi Fred Hampton, ubijen u policijskoj akciji u 21. godini. Među prvima je prepoznao užase fašizma govoreći „ Najvažnije je zaustaviti fašizam, jer će inače on zaustaviti nas.“ Traženje istine kolektivni je napor, odnosno zajednički rad obilježen borbom za zajedničko dobro. Oni koje stoje po strani i gledaju kukavice su i izdajnici. „Kada ja krenem, krenut ćete i vi!“ govorio je Malcolm X, a Huey Newton, osnivač Crnih pantera dodaje: „Ne može biti govora o stvarnoj slobodi dok imperijalistima, kao svjetskim neprijateljima broj 1, ne bude oduzeta sva moć, i dok ne postanu ono što i trebaju biti – obični ljudi, a ne vladari nad ljudima. Tek tada će jedinstvo i harmonija uistinu prevladati. Odlučni smo da oslobodimo naše zajednice kako bismo mogli i služiti njezinim stvarnim interesima. Gdje ima hrabrosti, samopoštovanja i dostojanstva, postoji i mogućnost promjene okolnosti i pobjede.“ To se zove revolucionarni entuzijazam i to je potrebno kako bi pobjeda bila osigurana. Ako već moramo umrijeti, umrijet ćemo po principu revolucionarnog suicida koji kaže „ukoliko sam potučen, ukoliko sam stjeran u kut, odbijam da me se pomete metlom. Radije ću biti prebijen palicom, jer ukoliko me se pomete, doživjet ću poniženje i izgubiti samopoštovanje. Ali ukoliko me prebiju palicom, barem mogu osjetiti dostojanstvo čovjeka i umrijeti kao čovjek, a ne kao pas.” I još samo ovo za kraj, životna poruka afroameričke aktivistice i dugogodišnje članice komunističke partije SAD i losanđeleskog ogranka Crnih pantera glasi: „Morate djelovati kao da je moguće radikalno promijeniti svijet. I morate to činiti cijelo vrijeme.“ Ovome se ne može ništa dodati ni oduzeti. Ljepota nije jednostavno simetrija, već samo isijavanje, koje počiva na njoj. Ona spada u vrstu sjaja. A isijavati znači: obasjati nešto i tako se na tome na što pada sjaj samo pojaviti. Ljepota ima način bitka svjetlosti i to isijavajuće je očigledno uvijek nešto žto iznenađuje, kao paljenje nekog novog svjetla, kojim se proširuje oblast onoga što dolazi u obzir kao utopijsko pitanje opstanka svijeta i čovječnosti.