Neki su govorili da je „fotografija jednog stoljeća“ (slika „Pakla“ M. Glavurtića) iz romana „Kristalne rešetke“ Mirka Kovača bila prvo predskazanje ratnog pakla u Sarajevu, koji će se kasnije i obistiniti. Na pomen Glavurtića treba pomenuti i „Medialu“. Umjetnička grupa „Mediala“ kojoj je pripadao nedavno preminuli Miro Glavurtić (pa i sam Mirko Kovač) je osnovana krajem pedesetih u Beogradu. Evo šta je o tom periodu zapisao sam Mirko Kovač:

„Grad iz “Kristalnih rešetki” je Beograd kakav je nekad bio. Uvijek smo isticali da pripadamo “beogradskoj školi”. Naša grupa, koju su početkom šezdesetih činili Danilo Kiš, Filip David, Borislav Pekić i Miro Glavurtić, ispočetka nije bila grupa u ideološkom nego u literarnom smislu: čitali smo jedni drugima svoje nove radove, diskutirali o literaturi, književnost je bila naša opsesija. I mene je kasnije iznenadilo da sam uzeo u ruke “političko pero”, kako bi to rekao Thomas Mann, i kasnih osamdesetih pisao političke tekstove, ali to mi se činilo nužnim. Nema dvojbe da me je Beograd oblikovao kao pisca, iako sam se paralelno počeo baviti filmom i kazalištem; filmom uglavnom u Zagrebu, tako da sam u poduljim razdobljima živio u tom gradu“.

U nastavku jedan fragment iz mog eseja o o romanu „Kristalne rešetke“ Mirka Kovača:

.

„O SUDBINI ČOVJEKA KOJI O NACIJI DRUGAČIJE MISLI I ODBIJA MITOMANIJU“

.

Kao što je u romanu Gubilište M. Kovač spojio esteticizam i nihilizam, ili da kažem jednu “crnu sliku svijeta”, tako je i u Kristalim rešetkama došlo do jednog takvog spoja, ali sada mnogo realnijeg, u smislu da je sada riječ o “crnoj slici” države, komunističkog totalitarnog režima, a ne metafizičkoj “crnoj slici” svijeta – to dvoje se donekle može poklapati. U Kristalnim rešetkama, Mirka Kovača je na lijep način pokazano kako se u književnosti može spojiti i esteticizam i društveno-politička – pozitivna – angažiranost, bez toga da se ide u krajnosti (što se tiče prvoga, to bi bio estetski utopizam, a drugoga, zloupotrebljavanje književnosti, praveći od nje isključivo prostor ideoloških borbi). Vremena stradanja nisu ispunjena samo stradanjem, pa tako kada se piše o vremenima stradanja ne treba govoriti samo o tome, davati jednu potpuno crnu sliku, već praviti spomenuti spoj koji je istinit, a pored toga se time te dvije strane kontrastiraju i još više izoštravaju. Dobar primjer za to postoji u romanu Kristalne rešetke. Odmah nakon što mu umire majka (a njena smrt nipošto nije opisana na patetičan način ili nešto tome slično), preciznije, odmah, neposredno nakon majčine sahrane, g.l. i njegova djevojka Anja preskaču među iza crkve, penju se na uzvisinu odakle se vidi crkva i groblje, a zatim se u doslovnom smislu prepuštaju životu, u svoj njegovoj punoći – a to se tiče i njih dvoje i prirode kojom su okruženi. Nije to nikakav bijeg g.l. od patnje zbog majčine smrti sl., dapače, oni u takvome stanju i takvom raspoloženju razmišljaju upravo o smrti… Takvi su kontrasti česti u Kristalnim rešetkama.

Nije zgoreg ukazati i na to kako se u Kristalnim rešetkama manifestuje sada već poznata “estetika ružnog”, koja je karakteristična za romane Mirka Kovača. Opis mrtve bebe koji g.l. nalazi u škrinji koju je spremio za prodaju se može podvesti pod estetiku ružnog. Ta beba je opisana u nekoliko riječi, g.l. postavlja sam sebi nekoliko pitanja o toj situaciji, a zatim se beba s drugog potiskuje na treći plan. Stoga se, u tom skladištu starih umjetnina, ona preobražava, sa skramom krvi, stegnutim očicama i prstićima ruku, ranjavom pupčanom vrpcom, skorenom i zavezanom u čvor, u jednu od tih umjetnina, u predmet koji posjeduje tek određenu estetiku – estetiku ružnog.

Postoji u Kristalnim rešetkama jedan vrlo neobičan oblik estetskog – a način na koji je oslobođen, vrlo je neobičan. U pitanju je majka, posmatrana iz perspektive sina: “Namočio je rakijom rub podsuknje i trljao majčin vrat i ramena. Prljavština kože mrvila se pod krpom. Trljao joj je prsa, trbuh i stegna. Dojke je dodirivao nježno i obzirno, te drage majčine dojke koje su ga othranile. Tamnosmeđe bradavice prešao je tek ovlaš, a ispod dojki bjehu crvene opekline i tragovi stezanja špagom. Masirao ju je po butinama, između nogu i prepona, poviše rodnice, opet uz trbuh do dijafragme i grudi. Onda ju je okrenuo potrbuške, trljao joj stražnjicu, leđa i krsta. Stenjao je i vraćao majci snagu. Klečao je i gledao kako se u njoj budi život. Ona se osmjehnula, ispružila ruke prema sinu, privinula ga uz grudi materinski milo i nježno, ali i zahvalno što ju je spasio. Bio je sretan u njenom zagrljaju. Plakali su oboje. Sunce je izašlo, a to blago jutarnje obasjanje lako je osvajalo prostranu šumu. U krošnjama su zrake plele svoja gnijezda. Majka se pridigla. Tada se u slapu sruči na nju obilje svjetla slivajući se niz ramena i obnaženo tijelo. Čvrsto i sigurno stajala je na nogama. Glatki trbuh i bedra kupali su se u sjaju. Dojke su blistale na suncu.”

Estetsko u njihovoj vožnji na motoru (Kuzme i njegove majke), također, djelimično izvire iz tog neobičnog spoja, koji je na rubu incesta – a opet sa njim nema nikakve veze. To što se sve odvija na rubu incesta nije važno samo po sebi, nego je Mirko Kovač baš to iskoristio kako bi kod čitaoca stvorio šok (deautomatizirao percepciju), putem čega je oslobođeno estetsko u ženi – majci – te prirodi u pozadini (u intenzitetu koji bi se mogao nazvati estetskom eksplozijom.

Već od samog početka romana Kristalne rešetke, kad god se pojavi novi lik, bez obzira u kolikoj mjeri on bio beznačajan – ali u slučaju ovoga romana ni jedan to ne može biti, jer svi skupa grade jedan ogromni splet, mrežu – pisac nudi, više ili manje opširnu, priču o njemu. Na primjer, “slika” društva beogradskih umjetnika gradi se upravo na taj način – opisivanjem salona, mjesta gdje se oni okupljaju, a uvijek će pripovjedač dati i priču o životu nekih važnijih likova. U pitanju su opisi načina na koji se zabavljaju, navode se katkad sadržaji intelektualnih razgovora, komentari određenih kulturnih događaja koji se vode između umjetnika ili nešto tome slično…

Pozicija glavnoga lika je tu veoma specifična (a treba kazati da pripovijedanje teče u prvom licu: glavni lik je istovremeno i pisac i pripovjedač) – on kao da tome društvu i pripada i ne pripada, kao da je sa tim društvom stopljen, a samo ponekad, u verbalnim sukobima oko određenih tema, pokazuje se kao Drugo u jednom kolektivu u kojemu se na isti način razmišlja. Mogao bi g.l., recimo, biti klasični disident, oštro suprotstavljen određenoj grupaciji, ali ne bi se tada postigao ni približno snažan efekat.

Uopšteno, za ovaj je roman karakteristično da je izbjegnuta polarizacija crno-bijelo u svakome smislu, pa nikog tu nema ko predstavlja idealizirano Dobro niti idealizirano Zlo (u smislu da je totalno, apsolutno), čak su i karakteru u g.l. isticane njegove slabosti. Prvi se put u romanu Kristalne rešetke – detaljnije – otvara njegova politička dimenzija pojavom mladog slikara Mile Savanovića, koji po ulasku ispod pelerine izvlači sablju i govori da su njegova obilježja “sablja, kist i krst”. Odmah iza toga počne govoriti o korijenima, porijeklu srpskoga naroda, nabrajati mnoštvo izmišljenih mitova (tu je vrlo zamijetno ironiziranje pisca), da bi na kraju g.l. izjavio kako NEMA PORIJEKLA I NE ZNA KO JE, premda to nije bila istina. Sporječkali su se, a onda je g.l. rekao slikaru da se ne plaši njegove sablje. Svi prisutni su stali na stranu slikara Savanovića. Na kraju sam sebi govori: “Dakle, to je sudbina čovjeka koji o nacionu drukčije misli i odbija mitomaniju.” U središtu tog društva beogradskih umjetnika je slikarska grupa Mediala itd. Moglo bi se o tom dijelu romana još govoriti, ali s obzirom na temu, ovaj je primjer sasvim dovoljan. (Isto se tako neki važni odnosi u romanu, pogotovo onaj koji se tiče odnosa umjetnosti prema toj stvarnosti, mogu slikovito opisati na primjeru bijelog goluba koji stoji na križu crkvenog zvonika i jata golubova koji kopaju po smeću.)

U uvodu za drugi dio romana Kristalne rešetke, stoji: “Dugo nisam vidio sunce u Beogradu; bilo je zarobljenik tmurnog razdoblja”…

.