1.

Što slavne nagoni na pisanje autobiografija? Otkud tolike biografije celebrities? Zašto ne mogu ostati AB – anonimni i bogati?; pitanja su intrigantna gotovo kao pitanje svih pitanja: Gdje žive mali golubovi?

Unatoč riziku da čitatelja unaprijed obeshrabrim prostranim knjiškim policama, u potrazi za odgovorom posegnuo sam za vidljivim djelom Pierrea Menarda, autora Don Quixotea; Menardov famozni spis “q”, u hrvatskoj notaciji i Grčićevoj redakciji “r”-spis, tvrdi:

“Definicija” grofice de Bagnoregio, u “pobjedničkom svesku” – izraz potječe od drugog suradnika, Gabrielea d’Annunzija – što ga jednom godišnje objavljuje ova dama, da ispravi neizbježna novinska zastranjenja i “svijetu i Italiji” predoči svoj izvorni lik, koji je često izvrgnut (upravo zbog ljepote i postupaka) pogrešnim i brzopletim tumačenjima.

Ovaj Borgesov scherzo, izgovoren intonacijom onoga što u engleskom nazivamo “effete snob”, daje nam radnu hipotezu: svaka biografija slavne osobe – njena definicija, dapače – neminovna je korekcija medijskih patvorina kojima su slavni izvrgnuti upravo zbog toga jer su – celebrities.

No, poduzmimo i drugo istraživanje.

U Drugim istraživanjima Borges citira Wildea koji pripisuje ovu šalu Carlyleu: Michelangelov životopis koji izostavlja svaki spomen djela Michelangelovih. Nakon prigodne sofisterije, Borges zaključuje:”Šala Carlyleova predviđa našu suvremenu književnost: godine 1943. zvuči kao paradoks životopis Michelangelov koji trpi ikakav spomen djela Michalangelovih”.

Ovo odvajanje života od djela – pokušat ću pokazati na kraju svoga izlaganja – možda je ne najmanji prilog koji nebrojeni ghost-writteri i drugi mogu dati kao svoj obol borbi protiv – totalitarizma.

Romansirane biografije slavnih, što odišu nesnosnim mirisom krizantema, dolaze nam ne samo post festum, nego načelno prekasno: njihova naracija počinje u točki kad su događaji o kojima će u njima biti riječi već prošlost, koju čak ni glazba, unatoč Wildeovoj opasci, ne može promijeniti: oni su prošlost koja je prošla. Svaki pokušaj da se isprave neizbježna novinska zastranjenja i predoči vlastiti izvorni lik, dirljiva su svjedočanstva taštine. One taštine koja je u paroksizmu estetizacije vođe uskliknula:”Hoću od svoga života načiniti remek-djelo!”. Vođa o čijem je uskliku riječ, Benito je Mussolini.

2.

Čvrsto sam uvjeren u postojanje ranijih izvora, no ja pamtim da je o životu kao umjetničkom djelu u svom djelu Confessiones o svome životu pisao Sveti Augustin. I vrag može citirati Sveto pismo za svoje potrebe, pa i ja Ispovijesti kao primjer biografske literature slavnih, no spomen najslavnijeg otačkog teologa nije slučajan. Augustin će nam prvo pružiti primjer vlastitim životom, a potom nas uvesti i u Sveto pismo. Usred krize i u predvečerje konačnog obraćenja, Augustin u Ispovijestima kaže da je u to vrijeme tražio samoću, iz današnje perspektive sasvim neshvatljivo, no u – Milanu. Očajavajući nad svojim beznadežnim i bijednim stanjem, Augustin je vapio de profundis:”A što sada, Gospodine, i kako će dugo potrajati ovakvo stanje?”.

Odgovor koji je začuo imao je dječji glas: “Tolle – lege, tolle – lege! – Uzmi i čitaj!”

Augustin je uzeo Sveto pismo i, pomalo praznovjerno, zaustavio se na ovom mjestu:

“Svucimo sa sebe djela tame, a obucimo se u oružje svjetla! Hodimo pristojno kao po danu; ne u razuzdanim gozbama i pijankama, ne u bludnosti i raspuštenosti, ne u svađi i zavisti, nego se obucite u Gospodina Isusa Krista i ne brinite se oko tjelesnoga da ugađate pohotama!” (Rim 13,12-14).

Za prvog čitanja Augustinovih Ispovijedi strahovito sam se mučio s tim nevjerojatno glatkim tekstom: otpor mi je pružala upravo njegova tečna čitljivost; imao sam dojam da Augustin laže, da mu je uvjerljivost retoričke, a ne logične, najmanje duhovne naravi. Augustin, profesor govorništva, učinio je sve što je u njegovoj persuazivnoj moći da nas uvjeri u autentičnost svoje konverzije. Nikada se nisam oslobodio te impresije, ma koliko bogohulna bila. Kažem: sve ispovijesti dolaze prekasno, i nisu više do malodušno kajanje. Glavnina literature ovoga žanra imat će, očit ili manje izražen, pathos pokajništva. Sama činjenica da se obraćaju nama, javnosti, a ne Bogu, ili sebi, po sebi je dovoljna optužba: Što mi imamo s grijesima slavnih? Mi ih ne možemo otpustiti; možemo ih jedino prepričati. Što mi imamo s grijesima slavnih, osim ako trač ne shvatimo kao svojevrsnu indulgenciju: ljubav za daljnjeg svoga.