Autor kipa je Stjepan Gračan. On je Zagorku, prvu hrvatsku novinarku, mozda čak prvu pravu europsku novinarku, jednu od prvih svakako, prikazao s velikim nerazumijevanjem. Ok, kipar ju je vidio kao nelijepu ženu, kao što je i bila fizički čim je izašla iz prve mladosti. Skulptura daje nisku, okruglastu, malogradjanski odjevenu matronu. Stejpan Gračan nema dovoljno talenta da može izvesti nešto što je samo unutra, to je zbilja samo željezo, ništa tu nema od duha, ničijeg.

Na to, na prikaz ružne žene, ali usput i novinarke! naskočio je putopisac Veličan, time što je stiskao, iz zajebancije, željezne kao grudi kao tog kipa koji bi trebao predstavljati Mariju Jurić Zagorku.

Srećom, velim, da je taj kip mrtav prazan, pa nije naškodilo. Jedino što sam mislila dok sam pogledavala njegovu tv emisiju, bilo je kako je moguće da netko baš očigledno plitak, a toliko bez talenta, i s tako jezivim engleskim, ostane živ na putovanjima po velikom svijetu, i kako je moguće da svoju bijednu vanjsku produkciju, tu podrtinu od emisije proda HRT-u, za koji plaćamo pretplatu. Pa recite mi, kako, kako! Tko je urednik tog programa, kome da se žalimo?

Međutim, svime time, pa i gestom, kojom se ruga onom što on vidi, a vidi prikaz pautljasti male, debele, ružne žene u smiješnoj odjeći, podsjetio me je koliko su Zagorku cijeli život vrijeđali i vrijeđali i vrijeđali. Stanko Lasić opširno piše o tome kako je ZAgorka Gričkom vješticom u nastavcima nosila Vijenac, kako je cijela novina živjela od nje i njenog pera, a razni velikani, po kojima su danas nazvane ulice u centru grada su je vrijeđali, od Deželića, nadalje.

Ismijavali, oponašali, pljuckali po njoj.

Uz romane u nastavcima, Zagorka je pisala i novinarstvo. To su veliki muževi koji je nisu puštali na redakcije kolegije objavljivali, tolerirali. dok su se međusobno zapljuvali tko je veća veličina.

Ne znam reći je li preživjela. Jest. Do moje generacije, pretpostavljam i mladji, čitali su njene romane: Novinarstvo nije prezivjelo, jasno da nije, kog briga je li bila protiv madjarona, ili protiv germanizacije. Ajme, ajme, koliko je to danas nemoderno, njena idealistička vjera u hrvatstvo, već vidim da bi je neki rado branili, ali bi se i ogradili.

Da je Zagorka bila moja vršnjakinja, sigurno bi se, kao i moje prijateljice i kolegice, prirodno ušetala i uštekala na feminizam i njene teme bile bi drugačije. Ali, tko zna kakva bi bila njena iskustva kao novinarke. Koliko bi njena riječ bila uvažavana medju kolegama. Da li bi se izborila za najbolje teme, za naslovnice, da li bi bilo presudno samo pero, i ništa, ništa drugo?

Bilo bi bolje, da. Bilo je bolje u doba kad je novinarstvo značilo, kad smo pisale u izdanjima koja su se prodavala u preko tristo tisuća primjeraka, kad je print bio bitan za društvo.

Ali, da nije bilo nje, i žena poslije nje, ja čudakinja, druge slične meni, druge posve različite od mene, ali koje su isto pisale, nikad ne bi postale novinarke u Hrvatskoj.

Zagorka je jedna od najvažnijih žena svoje epohe u Europi i u novinarstvu svog doba.

I sad dođe taj jedan tip čija se inteligencija i talent detektiraju valjda samo infra aparatom, polupsimen, da ga mater nije naučila govoriti, valjda bi lajao (citat, Radica) i ismijava simbol novinarstva i simbol ženske emancipacije u Hrvatskoj. U Europi. Jedan nevjerojatan talent!

I HRT to pusti.

Ne znam kako bih reagirala da vidim autora tog programa uživo- Bi li štiklom među noge bilo primjereno?