Prvi put sam od njega čula da se dan privodi kraju. Kao da ga je izdržavao. Kao da je za njega življenje bilo nekakav zahtjevan posao koji se mora dovršiti. Kad noć dođe ja postajem slabija. Počinjem da se prekoravam, otvaram ladice sa sakrivenim bombonama, odmotavam ih i redam na tanjurić, jer sam cijeli dan pokušavala da budem dobra, za sebe, za njega. Kad mu je umrla majka prvo su joj poskidali prstenje s ruku, zatim su joj povadili zlatne zube. Imala ih je tri. Nisam ga pitala kako su to uradili, vjerovatno su morali koristiti neka kliješta za to. Iz prostorije u kojoj je ležala njegova mrtva majka iznio ih je u papirnoj maramici i sve to zajedno gurnuo u ukrasnu šećernicu koja je bila izložena u komodi. Dok je bila živa njegova majka voljela je da priča o njemu dok je bio još sasvim mali. Često je te priče ponavljala, ali ja nisam nijednom rekla da mi je već treći put ispričala o rijeci koja je preko noći izlila i kako je on spasio njihovog psa. Nikad nismo pričale o njemu u sadašnjosti. Svoje vjenčano prstenje ona nije skinula više od 50 godina, ni nakon smrti svoga muža. Ja svoj nakit nosim jedino kad izlazim van. Pažljiva sam, čuvam ih u drvenim kutijama, povremeno ih operem u sodi, ali ne nosim nijedan komad duže od osam sati, čak ni one predmete koje mi je on kupio. Zapravo čim padne noć sve poskidam. Jednom sam zaspala noseći tanki lančić sa privjeskom u obliku polumjeseca, cijelu noć sam se prevrtala i tek sam pred zoru shvatila šta mi ne da mira. “Odnesi u zlataru ako želiš”, rekao je misleći na tri majčina zlatna zuba i četiri vjenčana prstena. “I šta ću s tim? Dati napraviti naušnice”. “Pa možeš prodati”, rekao je. Osjetila sam koliko ga guši ta mala porculanska šećernica. Na njoj je bila ilustracija plavokosog dječaka kako sjedi na kamenu i svira flautu. Uvijek je bila prazna i pretpostavljala sam da ju je njena vlasnica kupila baš zbog ilustracije koja ju je podsjećala na njenog sina. Zašto je želio da se ja riješim ostataka njegove majke?

Smiruju me rečenice Lusije Berlin kao “Ne razmišljaj o svom stanju, jer ćeš u suprotnom umrijeti od stida, od srčanog udara” (u “Priručnik za čistačice”).

Naučila sam se da ne razmišljam previše, tek onoliko koliko mi treba da operem ruke sapunom ili stavim veš na štrik.

Postoji dislokacija misli, tempo onoga što kažem naglas i svega drugog koje otiče zajedno sa sapunicom niz slivnik. Ako ljude počnem promatrati kao da su cvijeće, možda će to puknuće zacijeliti.

On: maslačak, biljka iz porodice glavočika, oko koje postoji dvoumljenje je li korov ili ljekovita biljka. Maslačak može da se jede, udiše i pije. U srednjem vijeku maslačak je bio prvi na listi biljaka koje su se koristile u bijeloj magiji.

Dok je prstima prelazio preko istetovirnog osjemenjenog maslačka na mojim leđima rekao mi je da voli bugarski naziv za maslačak i tako sam počela da ga zovem: Глухарче.