Dugo sam mislila da je pedofilija u katoličkih svećenika posljedica psihološkog koktela smućkanog od službene zabrane (samo službene, jasno) seksualnog kontakta sa suprotnim spolom pa makar i u kontekstu braka pošto je i on za rimokatoličke svećenike zabranjen (ne i za sve svećenike katoličke vjeroispovijesti), demoniziranja žena i ženske seksualnosti, gađenje spram homoseksualnosti (opet, službeno; znamo da je Vatikan praktički jedna velika gej orgija), ali promijenila sam mišljenje. Ne da bih branila Katoličku crkvu, ne do bog. Nego je pitanje stvara li ova institucija pedofile ili ih privlači. Odgovor vjerovatno nije ili-ili, ali sudeći prema onome što sam o pedofilima naučila, sad naginjem ovom drugom objašnjenju.

U Hrvata ne, ali na vrlom zapadu već neko vrijeme kola teorija da postoje takozvani nevini pedofili jer nisu seksualno zlostavljali dijete. Čak se i u ovom ludom “woke svijetu” pokušavaju progurati i LGBT+ zajednici prikačiti tzv. MAPs, skraćeno za minor attracted persons, koji osuđuju fizički kontakt s djecom, ali nastoje destigmatizirati osjećaje takozvane privlačnosti prema djeci tvrdeći nedostatak odgovornosti za njih. Ono, voliš kog voliš i to.

Ova pojava ne bi trebala čuditi iz dva razloga – “woke” “pokret” je potpuno poludio i postaje sve luđi, a slično se može reći i za (neke) psihologe. Na primjer, za Raya Blancharda, koji je sudjelovao u pisanju DSM-5, posljednje verzije Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje, knjige koja se smatra standardom u oblasti psihijatrije i psihologije. U priručniku u sekciji o pedofiliji se pravi razlika između “pedofilskog poremećaja” i “pedofilske seksualne orijentacije” – pedofilski poremećaj nastupa onda kada je prisutan osjećaj krivnje, srama, gađenja, itd. prema vlastitim sklonostima koji pak uzrokuju ozbiljne smetnje u svakodnevnom funkcioniranju, dok “pedofilska seksualna orijentacija” podrazumijeva odsustvo navedenih emocija i normalno funkcioniranje s tim sklonostima. Prilično je neobično smatrati nečiju seksualnu želju za djecom (DSM-5 ne zagovara seksualni kontakt odraslih ljudi s djecom) seksualnom orijentacijom kao što su heteroseksualnost, homoseksualnost i biseksualnost.

Neobičnijim stvar čini i to da su Blanchard i ostali do ovih zaključaka došli oslanjajući se jedino na samoizvještavanje pedofila unutar jedne limitirane kliničko-akademske sfere. Međutim, kad čitam(o) literaturu psihologa i psihijatara koji su desetljećima razgovarali s pedofilima u zatvoru, pratili policijske izvještaje, promatrali njihovo ponašanje u zatvoru, čitali njihove povijesti bolesti, imali pristup pismima koja su pisali drugim pedofilima, svojoj rodbini, svojim žrtvama, itd., dolazim(o) do sasvim drugog zaključka koji zamućuje granice između ove dvije klasifikacije u DSM-5. I to ne samo zamućuje, nego ih prevazilazi i oslikava jednu prilično mračnu sliku. Joh Uhler, američki psihijatar koji je više od 20 godina radio s pedofilima u ovom kapacitetu, navodi, što je zapravo vrlo jasno, da ogromna većina takozvanih normalnih pedofila, oni koji nisu zlostavljali djecu, završi u zatvoru zbog posjedovanja dječje pornografije.

Snimke mozga pedofila pokazuju sličnu moždanu strukturu kao i kod mozgova psihopata, a i sam DSM-5 navodi korelaciju između pedofilije i antisocijalnog poremećaja. Također, ponašanje koje su zabilježili psiholozi i psihijatri na temelju svog istraživanja koje stoji na čvršćim nogama od proste seanse u kontroliranim uvjetima govori o tome da su ljudi s pedofilskim sklonostima predatorski nastrojeni, svjesni kako se sakriti od drugih i u gotovo stalnoj potrazi za profesijom ili okruženjem koje im daje pristup djeci.

Ray Blanchard je u nekim svojim intervjuima, kao i drugi koji su sudjelovali u pisanju DSM-5 priručnika, izjavio da bi pornografski materijal pedofilskog sadržaja mogao čak biti i od pomoći, u smislu da bi pedofile pornografski sadržaj zadovoljio dovoljno da ih odvrati od seksualnog zlostavljanja djece. Ali s obzirom na to da praktički svi pedofili koji su imali seksualne kontakte s djecom prvo počnu s pedofilijom, u tu je tezu malo teže povjerovati.

Tako da mislim da problem pedofilije u Katoličkoj crkvi nije izuzetak. Pedofilije ima i u pravoslavnim crkvama kod svećenika kojima je dozvoljeno ženiti se, kao i u drugim religijama i ostalim profesijama i okruženjima koje uključuju pristup djeci. I dalje mislim da demoniziranje i trpanje pedofilije pod tepih ima kontraefekt; pedofili se zbog jače društvene osude povuku u mrak i mogu se bolje skrivati. Ali misliti da postoje pedofili koji, eto, imaju te emocije, nikad ništa loše nisu napravili i traže pomoć je prilično naivno.