Prolazim našom ulicom, a vjetar nosi latice japanskih trešanja, pa mi se na trenutak čini da sam se zatekla u snježnoj kugli koju je netko dobro protresao. Neobično je naći se usred vrtloga mekih, ružičastih latica, pa usporavam ne bih li produžila trenutak. Šteta što cvjetanje tako kratko traje, ali dok su stabla u ružičastim pahuljama, prolazim ovuda što češće mogu. Nakon što trešnje ocvatu, tlo će biti pokriveno debelim ružičastim tepihom kojeg će raznijeti vjetar, ili će sagnjiliti natopljen kišom, a stabla će mirovati do kraja svibnja. Tad će roditi sitnim, nejestivim bobicama, koji će privlačiti ptice a od prolaznika nitko na njih neće obratiti pažnju, kao što je nije obratio ni u vrijeme dok je krošnja blistala u sjaju ružičaste čipke.

Na drugom kraju svijeta situacija je sasvim drugačija. Gotovo polovicu svih stabala u japanskom gradovima čine trešnje, kojih ima petnaestak vrsta i većina ne donosi plod nego su zasađene zbog estetskih razloga. Cvijet trešnje (sakura) u Japanu je jedan od nacionalnih simbola kojem su umjetnici posvetili tisuće stihova i slika a predstavlja ljepotu i savršenstvo, ali i prolaznosti života i regeneraciju. Krajem ožujka a početkom travnja, kad su trešnje u punom cvatu, organiziraju se brojni proljetni festivali pa se obitelji i prijatelji okupljaju u parkovima, na travu rasprostru prostirke pa uživajući u hrani, glazbi i druženju, promatraju rascvjetale krošnje, a taj tradicionalni običaj nosi naziv Hanami.

Za to vrijeme, našom malom ulicom obrubljenom japanskim trešnjama prolaze ljudi udubljeni svatko u svoje misli, žure na sastanke i dnevne poslove, i ne primjećuju ni trešnje ni ljepotu ni proljeće. U našoj kulturi sasvim je uobičajena stvar da na prirodu i njene mijene nitko ne obraća pažnju i toliko smo na to navikli, da bi bilo čudno da je drugačije. Podsjeća me to na jedan eksperiment koji svojevremeno napravljen u Americi: jedan od najvećih violinista današnjice, Joshua Bell, na Stradivarijevoj violini vrijednoj tri i po milijuna dolara svirao je na vašingtonskoj stanici podzemne željeznice L’Enfant Plaza. Na glazbenika čiji su koncerti uvijek rasprodani, i za koje treba odvojiti lijepu sumu novaca, na stanici metroa gotovo nitko nije obratio pozornost. Nekoliko godina kasnije isti je eksperiment ponovljen u zagrebačkom Oktogonu, ovaj je put svirao Julian Rachlin, violinist koji je gostovao na najpoznatijim pozornicama svijeta nastupajući i s bečkim i s njujorškim filharmoničarima. Svirao je gotovo sat vremena, na jednako vrijednom glazbalu kao i Bell, s identičnim rezultatom: samo nekolicina ljudi zastala je da ga posluša.

S eksperimentom ili bez njega, jasno je da ljepota ne znači ništa onome tko je ne prepoznaje. Možete imati prirodne sklonosti prema glazbi, slikarstvu, literaturi i bilo kojoj vrsti umjetnosti, no ako ih ne razvijate, nećete daleko dospjeti. Ukus, baš kao i plemenitost duha, i umijeće opažanja, treba poticati i njegovati, školovati i brusiti da bi se stiglo do točke u kojoj će se ljepota i majstorstvo otkriti u nekoliko tonova ili rečenica. Kad se to postigne, dalje će se sve otvarati samo, na užitak onoga tko gleda, sluša ili se naprosto zatekao u nečem što mu je ponuđeno kao doživljaj, koji potom postaje unutarnje iskustvo. To vrijedi i za umjetnost i za život. Jer, sve veliko i malo, glazba, kiša i rascvala trešnja čine život bogatim i slojevitim, a čovjeka ispunjenim i zahvalnim. Ne, nije sve za svakoga, nikad nije ni bilo. Sve je na mjeru, točno onoliko koliki je kapacitet primanja. Treba se itekako potruditi da bi se dosegnulo najljepše voće koje, po pravilu, uvijek raste na najvišim granama.

.

O VOĆU, NEBU I GODIŠNJIM DOBIMA