Sve je manje onih koji znaju prepoznati oblak koji donosi kišu, razlikovati vrstu vjetra i vrstu stabla, pticu po cvrkutu i leptira po šari. Čovjek se udaljio od prirode i razbolio od stresa, ubrzanja i raznih vrsta zagađenja duše i tijela. Zaboravio je kako je to spavati ljeti pod zvijezdama, hodati bos, kupati se gol, ubrati s grane malu, kiselu jabuku, pratiti mjesečeve mijene, živjeti u ritmu godišnjih doba. U velikim gradovima zrak je zagađen gustim saobraćajem, a rasvjeta koja agresivno i neprestano osvjetljava polovicu zemaljske kugle vidi se iz svemira. Kad putujete noću, veliki gradovi svijetle kilometrima prije nego im se približite, a živite li u nekom od njih, na noć svetog Lovre, nećete vidjeti ni jednu zvijezdu padalicu. Klima se promijenila, snijeg je zimi postao rijetka pojava, padne svakih nekoliko godina i zadrži se dan ili dva, dok su ljeta vruća i sušna, s toplinskim valovima koji traju danima, a klima uređaji ne isključuju se ni noću.

Tu i tamo zasvjetluca mit o Edenskom vrtu, manje kao stvarnost, a više kao nejasna čovjekova čežnja za povratkom na mjesto na kojem je moguće biti sretan i spokojan, u miru sa sobom, u skladu sa zemljom i ostatkom svijeta. Što je ostalo od te slike, pitam se, i smijemo li uopće sanjati o Edenu u vremenu koje priznaje samo profit i brzu zaradu, na račun prirode, i na račun čovjeka. Poplave, uragani, suše, potresi i katastrofe na jednoj strani, a na drugoj nemar, pohlepa, sebičnost i bahatost. I čovjek, depresivan i bolestan od stresa i osamljenosti, nepovezan s prirodom, otuđen od drugog čovjeka, odvojen od svog korijena i krošnje.

Ipak, čini mi se da nije sve propalo dok ima strpljivih i tihih koji sade, obnavljaju i njeguju ono što potkupljivi i ravnodušni unište. Vjerujem u te Božje vrtlare, kao što vjerujem i u Edenski vrt, i nekako se nadam da za njega nije kasno. Vidim ga u svakom voćnjaku u kojem brižne oči promatraju plodove u dozrijevanju. Svugdje gdje cvate ružin grm a dobre ga ruke orezuju i zalijevaju. Svugdje gdje žive oni koji shvaćaju da su životinja, biljka i čovjek povezani, i potrebni jedni drugima, što je tako dobro razumio sveti Franjo propovijedajući pticama. Jer priroda je ljekarna i katedrala, kuhinja, koncertna dvorana, i najljepša galerija slika. Sve ja to znam i osjećam, pa ipak se katkad pitam, osjeća li se Bog osamljen u svom beskrajnom svemiru, dok gleda kako je čovjek postao ravnodušan spram ljepote?

uz Dan planeta Zemlje, 22. travnja, 2023.