Nema izgovora da smo bili mladi, lakomisleni, da nismo znali što radimo. Neko smo biće vezali uza se, dopustili mu da pored nas plače, da se ogoli u svojim djetinjim jadima, govori nam o majci i ocu, o prvim iskustvima tjelesnosti, o nečemu što je trebalo ostalo zakopano pod zemljom, kao u legendi o caru Trajanu. Ali dogodilo se, postojala je veza i veza je odumrla, pogledali smo drugim očima i vidjeli smo jedno drugo biće, kakvo više nismo u stanju voljeti. Bacam pogled uokolo, po stolovima na terasi. Mladi ljudi s mobitelima, iskidanim trapericama, tijesnom odjećom s podosta šminke, s blaziranim izrazima lica i smijehom za oktavu previsokim, koji para uši i stvara nelagodu. Koliko njih će ostati zajedno, koji će se u miru rastati nakon dugotrajne veze, a koji ući u dogovorene brakove iz komocije i mrziti se u ostatku života?
Ponekad, čini se, pomažu putovanja kao dogovoreni bijeg. Distanca bistri našu optiku, pogledu daje oštrinu. Susrećemo neke druge ljude, aktiviramo svoje vlastito bolje izdanje, upuštamo se u rizik, oslanjamo na vlastitu dosjetljivost. Izvlačimo iz rukava nepostojećeg bijelog zeca, zadivljujemo nekog drugog na drugom mjestu. Stvaramo iluziju da bismo tu mogli živjeti u slučaju da se obogatimo, da postanemo slavni ili naslijedimo kakav imetak. U vlaku prepoznajemo one slične nama: treperavih prstiju, zamućena oka, sklone briznuti u plač na najbenigniji povod, kad slušaju glazbu ili gledaju film gdje netko nekog ostavlja, nekomu srce puca, netko čeka žute dunje iz Stambola da mu ih na tabut stave… Taj obilježeni ljudski soj nesretno zaljubljenih, zimogroznih, unezvjerenih, zaslužuje barem da pognemo glavu i da im priznamo kako su posljednji branitelji prava na nesreću, posljednje žrtve velikih slamanja srca i pogrešno investiranih emocija.
.
Ulomak iz romana Božice Jelušić TEŠKA LJETA, Beletra, 2023.
radio gornji grad 
